Makar nisam upućen u heavy metal glazbu osamdesetih, negdje ranije sam naletio na Jon Mikl Thora, plavokosog čupavog nabildanca, koji je 1978 oformio bend začuđujuće jednostavnog imena “Thor”. Uz svoju još aktivnu glazbenu karijeru, Thor je bio i prva osoba koja je osvojila bodibilderske nagrade Mr.America i Mr.Canada, a čak je imao i vremena da glumi u nekolicini filmova. U “Rock ‘n’ Roll Nightmare” on glumi John Tritona, leadera metal skupine, koja kreće na seosku farmu u cilju snimanja novog albuma. Netom prije što dolazi za svojom ekipom, imali smo prilike vidjeti događaj koji se na tom mjestu dogodio prije desetak godina, gdje su nekakvi demoni pobili jednu tipičnu savršenu američku obitelj.
Ubrzo nakon dolaska na farmu, cijela ekipa se baca na opetovani seks i poneku svirku. Jedva sam čekao da se nešto počinje događati, jer mi je bio pun kurac gledati neinventivne preduge kadrove raznoraznih aspekata farme uz onu nekakvu creepy muzikicu. Ljudi, krenite sa nečime, skoro sam zaspao…
Odjednom, moje želje su uslišene i jedna od cura popizdi i pretvara se u demonoliko biće, za koju su momci iz specijalnih efekata utrošili kilu gume, decilitar ljepila, kanticu zelene boje i par komadića kartona da simuliraju zube. Woohoo, tipični ultra B cheesy momenat – mrtvolika maska bez ikakvih izraza počinje iznimno jadno gristu manageru grupe vrat. Ubrzo sve kreće prema tome da se ljudi pretvaraju u demone, a scenaristi ni sami neznaju dali će ih nakon “minute slave” tretirati kao žive, mrtve ili nekakvu sredinu.
Zašto se sve to zbiva? Nemamo pojma – nekakav jednostavan blesavi odgovor dobivamo pri kraju filma u epskoj borbi koja zavrijeđuje svoj posebni dio u ovom osvrtu. Radnja filma jednostavno teče sporo i dosadno – red seksa (sise se bacakaju svako tol’ko), red napada na glazbenike i tada dolazimo do velikog finala.
Triton iliti naš veliki Thor u osami sobice piše svoju novu pjesmu. Njegova duga heavy metal zurka leluja na povjetarcu, a nabildano tijelo puca ispod iznimno ružne crvene košuljice. Odjednom, neobjašnjivo, više u igri nema demona nego nekakvi mali ljigavci koji podjsećaju na besmrtne Ghouliese – jeftina mala ružna gumena stvorenjca. Oni se počinju bacakati po Thoru, a tada ulazi njegova cura, koja se u manirama efekata iz Vampirelle (sjećate se transformacija u šišmiša?) saginje, a kao iz nje izlazi nekakva ogromna živina.
Saznajemo da je živina zapravo lucifer himself, što nam i potpuno nešokirani Thor potvrđuje koristeći jedno petnaestak različitih imena za sotonu. Lucifer priča kako je ubio sve njegove prijatelje i da je sada on na redu, ali Thor, veliki mag heavy metala i usput scenarist filma, govori Luciferu da je on zapravo njega zajebao. Naime Thor nije “obični” heavy metal pjevač, već Intercessor, arhangel koji se u trenu iz jebača sa opuštenom fudbalerkom pretvara u nabildanu ljudsku živinu sa natapiranom kosom. Borba počinje, a za mene ovaj osvrt završava. Tj, ne… Moram spomenuti način borbe – međusobno gledanje jedan u drugog, povremeno hrvanje i bacanje zelenih morskih zvijezda???
Spektakl loših B efekata, radnje i apsolutno nevjerojatni ego trip našega Thora !!! Ah taj “Mjesec Opskurnog Horrora #1“… Još jednog mega djelo je iza mene. A tek kada naletim na nastavak ovoga filma? Neće mi biti kraja.