Return of the Living Dead II (1988)

Tri godine nakon uspjeha Dan O’Bannonovog začetnika “Return of” serijala, produkcijski tim se okupio da snimi nastavak. Za redatelja je odabran Ken Wiederhorn, u žanru poznatiji po nazi zombie filmu “Shock Waves” i jednoj od epizoda TV serije Freddy’s Nightmares. Vividno se sjećam VHS dana, kada su “Return of the Living Dead” filmovi bili skoro pa jedino što se moglo iznajmiti u videoteci, a da se bavilo zombijima. U to doba bez Interneta i sa filmskim časopisima koji bi uvrh glave popratili filmove poput “Nightbreed” i “Jacob’s Ladder”, moja ekipa i ja nismo ni imali pojma da postoji čuvena Romerova trilogija. Posebno se sjećam da smo ovu dvojku gledati bezbroj puta, jer je najčešće nitko drugi nije iznajmljivao, pa bi sa svakim dolaskom u video ova VHS kazeta stojala osamljena na polici.

Film počinje u nekakvom Goonies điru, gdje par mulaca tijekom inicijacije glavnoga mlađega protagonista odlae na groblje. Tamo im on uskoro bježi, te se skriva u kanalizacijskoj cijevi u kojoj nailaze na nekakvu njima čudnu bačvu. Mulci kao mulci, počinju kopati po njoj i uzrokuju otpuštanje plina koji je u događajima iz jedinice pretvarao i živo i mrtvo u zombije. Uz pomoć kiše, plin se širi po lokalnom groblju i zombiji se počinju buditi.

Jedna od najzajebanijih formi je miks horrora i komedije - većina ljudi koja voli jedno, neće se šreviše obazirati na drugo. Od svih horror komedija što sam pogledao, stvarno mogu reći da su rijetke dobre, a i te kvalitetne (poput “Slither“) ne prolaze dobro među gledateljima. U “Return of the Living Dead II” humor je mnogo više istaknutiji nego u jedinici, ali u većini situacija ne generira nešto previše smijeha. Fora su mi bila prenemaganja Jamesa Karena i neke situacije sa blesavim zombijima, ali jednostavno to nije to.

Film je sniman sa dosta ograničenim budžetom, ali zombiji izgledaju prilično dobro. Imamo i cijeli niz situacija gdje se živim mrtvacima čupaju dijelovi tijela (vilica, ruke) i sve ispred kamere izgleda dosta solidno. Gušt je gledati kada se za neke stvari koriste animatronics efekti, a ne samo CGI na koje nas u zadnje vrijeme horror filmaši pokušavaju naučiti. Moram napomenui da zombiji u ovom filmu čak i dosta pričaju - osim konstantnog plakanja za “mozgovima”, odrubljene glave povremeno imaju neke ironične komentare.

Film sam prije jučerašnjeg gledanja zadnji put vidio prije stvarno dosta godina, ali u pamćenju mi je ostala scena koju smo valjda 50 puta ponavljali. Kada pri kraju imamo masovno prženje zombija strujom, u jednom trenu u kadar doslovno ušeta neki ala Michael Jackson zombie i počne svoj ples. Kako bi MasterCardova reklama zaključila, neprocijenjivo.

Dvojka je lošija od jedinice, ali ipak ima neku svoju čar. Eh, gdje su te osamdesete…

Vezani članci:

• 10.03.2008 -- Diary of the Dead (2007)
• 6.10.2007 -- 28 Weeks Later (2007)
• 11.09.2005 -- Day of the Dead 2: Contagium (2005)
• 8.08.2008 -- Fan of the Dead (2008)
• 22.07.2008 -- Jason Goes to Hell: The Final Friday (1993)