Radnja prequela razočaravajućeg filma Ouija iz 2014. dešava se u šezdesetima gdje pratimo majku i njeno dvoje djece, koji vode lažni posao komunikacije sa duhovima. Uhodan posao koristi razne tehnike muljanja, ali tek sa uvođenjem ouija ploče stvari postaju ozbiljne.
Origin of Evil može se podičiti sa generički lošim posterom, li-la trailerom i kombinacijom dvije stvari koje su u žanru postale otrcane – riječ je o prequelu i radnja se pred pola stoljeća.
Spomenuti Ouija, bio je očekivano dobro prihvaćen u kinima, ali iz perspektive kvalitete riječ je o klišejiziranom, copy-paste uradku, koji iole zahtjevnijim fanovima žanra nije ponudio ništa. Baš radi toga od nastavka ni nisam očekivao nekakve famozne pomake u kvaliteti, ali ipak je riječ o evidentno boljem filmu.
Ne furam se baš na taj The Conjuring stil gdje se radnja seli u neka “sama po sebi (vizualno) spooky” vremena, ali bar radi toga pozornije gledam takve filmove, jer pokušavam naći dali im je zapelo nešto moderno u nekom kadru. Zabava za bedake reklo bi se, ali ajde bar te to može držati uz film kada “zadosadni”…
“Ouija: Origin of Evil” je na tom planu dosta dobro snimljen, ima štimung toga doba, a redatelj Mike Flanagan do sada se dokazao sa par solidnih žanrovskih ostvarenja poput filmova Oculus i Hush (disclaimer: Hush nisam gledao, ali sam čuo sam pozitivne kritike).
Glumci su dobro pogođeni, dok mi je samo mlađa kćerka nekako previše isforsirana u “ja sam normalno dijete, ali u je u meni zapravo duh, boji me se!” scenama. Elementi horora su tu, makar je u prvoj trećini filma većina stvari bazirana na bedastoćama poput audio šoka nakon što mama prijateljice naprasno uđe u sobu itd, znate već kako to ide…
Dio radnje vezan za komunikaciju sa duhovima, tajnama obiteljske kuće, crossover opsjedanjima i što već ne bio mi je na staklenim nogama. Sve toliko puta već viđeno, pa te uopće ni ne pokušavaju iznenanditi sa nekim inovativnijim elementom.
Pogledao, zaboravio…