Nakon što operna diva koja predvodi ansambl produkcije Verdijeve opere Macbeth završi pod kotačima automobila, na njeno mjesto dolazi mlada i vrlo talentirana Betty. Gotovo naprasito dobiva glavnu ulogu u vrlo zahtjevnoj operi, a osim stresa muče je i druge brige. Naime, maskirani manijak u patološkom ljubavnom zanosu počinje ubijati suradnike na projektu.
Opera iliti Terror at the Opera kako mu je bilo ime u distribucija van Italije je giallo film produciran, napisan i režiran od strane velikoga Daria Argenta. U ovaj posao je krenuo sa vjerojatno najvećim budžetom koji je imao do tada u karijeri (oko 8 milijuna dolara), što se vidi tijekom cijelog filma, posebice u scenama sa punom opernom dvoranom. Film zapravo i nema neku posebnu radnju, na tipičnom italo-ubojici je da sa što više ideja i brutale riješi ljude koji su vezani za Betty.
Već kroz prvo ubojstvo vidi se da će biti riječ o izletu u macabre: ubojica zatoči Betty, zaveže je za stup i ispod očiju joj stavi igle tako da ona mora gledati njegovu malu predstavu. Uzima joj dečka i vrlo grafički mu zabija nož kroz grlo u usta. U sljedećih par ubojstava, killer je jednako kreativan i gledatelji mogu uživati u jako dobrim praktičnim efektima.
Film je od početka do kraja protkan Argentovim potpisom, em što se u njemu može vidjeti čitav niz posveta svojim ranijim klasicima, vizualni identitet filma je gotovo perfektan. Argento se radi elevirano budžeta mogao počastiti sa boljom opremom, što se vidi kroz niz fantastično snimanih kadrova, pogotovo onaj kroz ptičju perspektivu gavrana koji leti krugove iznad prepunog kazališnog auditorija.
U filmu glumi čitav niz poznatijih glumaca iz njegovih filmova osamdesetih godina, dok je glavna uloga dana španjolskoj manekenki Cristini Marsillach. Argento ju je uzeo na nagovor poznatog kreatora Giorgia Armania, koji je curu vidio na modnoj pisti. Makar nije imala nikakvog iskustva sa glumom, uzela je ovaj posao i odradila ga prilično solidno. Ono što je bilo problematično je da je previše komplicirala – naime, Christina se na setu ponašala kao diva i nije bila naučena na Argentov način rada, tako da je bilo dosta problema sa njom za vrijeme snimanja.
Unutar produkcije “uvijek proklete” opere Macbeth, zanimljivo je bilo popratiti režisera iste, čovjeka kojega je Argento definitivno bazirao na sebi. Redatelj Marco (glumi ga Ian Charleson, za koga se tijekom snimanja čuvalo u tajnosti da je HIV pozitivan), škotski je kazališni glumac sa izgledom koji podsjeća na Christopher Lamberta u ranim danima. Njega u filmu kritika uništi radi toga što je Macbetha vizualno bacio u horror vode, a zanimljivo je da mu je i curu glumila Antonella Vitale koja je u to vrijeme bila u vezi sa Argentom. Uz to, Argento je naveo da mu je ideja za pamtljiv modus operandi sa iglama pod očima došla iz toga što su određeni ljudi napetije dijelove njegovih filmova gledali sa pokrivenim očima. Ovakvi reflektivni trenuci iz njegovog života, prebačeni u scenarij samo dodatno pojačavaju film.
Glazbena podloga je jedan od jačih elemenata filma. Kako je riječ o ubojstvima vezanima za operu, dakako ima niz glazbenih tema iz ovoga svijeta, ali čim ubojica kreće u akciju glazba prelazi u žešći rock. Dakako u nekoliko situacija ima tu i atmosferične glazbe na kakvu smo se naučili u Argentovim filmovima.
Kako se cijeli film praktički bazira na igru mačke i miša između Betty i ubojice, ima tu poneki zamorni trenutak te očekivanih bizarnih (bedastih) diskusija među glavnih likovima. Preko toga se i može proći, pogotovo radi cjelokupnog završnog proizvoda koji je iz tehničke perspektive skoro pa savršen.
Kraj filma mi baš nije sjeo, da su izbacili posljednu etapu bilo bi mnogo bolje – baš se moglo bez preokreta sa konceptom la vita e bella. U globalu, vrlo dobar Argento.
1 comment
ODLIČAN! :)