Danas je u svijetu 6 milijardi mobilnih pretplatnika, gotovo 80% stanovništva Zemlje. Naš odnos prema ovim uređajima je vrlo prisan i sveprisutan – promijenili su način na koji doživljavamo prostor, vrijeme i zajednicu, pa čak i naše postojanje. Ti uređaji su nas promijenili.
Pozitivni rezultati ove nevjerojatne promjene čovječanstva slave se i prodaju u reklamama koje su ekstatične i gotovo religiozne proslave nadolazeće evolucije čovjeka u kiborge i neprestane/potpune/univerzalne povezanosti. Ali ja sam postao svjestan mraka i tamne sjene koja prati uspjehe takve povezanosti, dok je Stephen King počeo primjećivati ovu polaganu svjetsku invaziju još 2006. te je u svom romanu ubrzao i pretvorio u kataklizmu.
Mobitel je film o propasti individualnog, o uništenju svakog ljudskog bića, svakog „sebstva“ na ovom planetu. To je rat između pojedinca i kolektiva, ali što ga čini zanimljivim i je to što se zapravo radi o borbi većom od rata – to je također i egzistencijalistički spor. Ovaj film nikad neće učiniti sadržaj laganim, ništa se ne može očekivati, ništa nije inertno. Film postavlja pitanja, gledatelji se naginju u svojim sjedalima prema naprijed dok pokušavaju pronaći odgovor i na taj način su ometeni te se tako otvaraju prema uistinu strašnom i napetom iskustvu o kojem će raspravljati kad izađu iz dvorane, zbog kojeg će se svađati, što je ironično, na Twitteru i Facebooku, razgovarajući i dopisujući se – na svojim mobitelima.
Stephen King zamišlja nevjerojatno napete situacije, ali također i nijansirane likove koji ih čine uvjerljivima tako da se možemo uživjeti u priču. Veliki broj najboljih uloga u ovom žanru dolazi iz adaptacija Kingovih djela: Jack Nicholson u The Shining, Christopher Walken u The Dead Zone, Sissy Spacek u Carrie, John Cusack u 1408, između ostalog. Jedino najbolji glumci vas mogu natjerati da se uživite u tako napetu i nadnaravnu radnju da vas događaji nastave proganjati i nakon što pogledate film.
Mobitel je apokaliptična priča – puna vizija iz noćnih mora, suvremena Knjiga otkrivenja. Zašto toliko volimo gledati takve priče? Zašto nas privlače slike užasa? Zašto želimo da nas se prestraši? Rebecca Solnit u svojoj knjizi Paradise Built in Hell ima iznenađujući i perceptivni odgovor za nas: „katastrofa bi se mogla nazvati ubrzanom školom budističkih principa suosjećanja prema svim bićima, napuštanja iluzije o odvojenosti od ostatka svijeta, potpune prisutnosti u trenutku, shvaćanja prolaznosti i gubitka straha ili barem hrabrost ususret nesigurnosti.“
Kako bi učinili ovo iskustvo autentičnim i s kojim bi se mogla poistovjetiti generacija koja gleda puno „pronađenih“ snimaka i snimaka iz „kućne radinosti“ koje doživljava kao fikcionalne, te koja svaki dan koristi video kameru na svojem mobitelu, koristit ćemo vizualne metode vrlo različitih filmova, Zero Dark Thirty, End of Watch, velikih belgijskih filmova braće Dardennes – naš cilj je suvremena Bitka za Alžir, spoj realizma i estetike.
Uvjeren sam da je realizam važan gledateljima – ako možete povjerovati da je ono što vidite stvarno, iskustvo uživanja u filmu je puno intenzivnije. Ali Mobitel nam je također omogućio da uključimo ekstremne slike i vizure koje inače ne vidimo u našoj svakodnevici.
Kingov roman iz 2006. počinje u pastoralnom ozračju – s divnim jesenskim danom u poznatom bostonskom parku, Boston Common. King uspoređuje idilično s apokaliptičnim, ali te godine nas je još uvijek moglo iznenaditi kad smo shvatili koliko su sveprisutni postali mobiteli. Gotovo deset godina kasnije situacija je još gora – više nas ništa ne iznenađuje, u potpunosti smo se privikli i postali revni korisnici tih uređaja. Naš film počinje u užurbanom centru suvremene komercijalizacije i propadanja – modernoj zračnoj luci –gdje svi čvrsto drže u ruci svoje mobitele dok ih pretražuje osiguranje i dok u očaju traže mjesto gdje mogu napuniti svoje ljubimce.
Kad adaptirate roman Stephena Kinga možete se obratiti odličnim glumcima – njegovi likovi su vrlo dobro napisani i razrađeni, to su osobe koje vrijedi glumiti – za razliku od tipova i tropa koji su često nazočni u filmovima iz ovog žanra.
John Cusak je već glumio u tri filmske adaptacija Kingovih djela, uključujući i Mobitel, te zna koliko je zabavno izgovarati Kingove riječi. Veliki je ljubitelj tog pisca i unio je svoju energiju u snimanje ovog filma. Posvetio se cijelom dušom ulozi Clay Riddella i u njega također unio svoj humor, dubinu i samosvijest.
Samuel L. Jackson je precizan poput znanstvenika – njegov Tom Court razlikuje se od onog što biste očekivali – neagresivnog nastupa, Tom je osoba koju je rijetko u prvom planu. Publika odmah saznaje da je homoseksualac, ali divno je to što je to sasvim nevažno – savršen je suputnik za kraj svijeta – zna kako preživjeti.
Isabelle Fuhrman je bila pravo iznenađenje – njezina Alice postala je duša filma – toliko da smo poželjeli promijeniti njezinu sudbinu iz romana, ali na kraju nismo.
Stacy Keach može sve odglumiti, i to uvijek s određenim pogledom u očima – tako da gledatelji od samog početka nešto očekuju. Stacy je jedan od mojih najvećih heroja još otkad sam ga vidio u Fat City Johna Hustona. Mislim da smo ga uspjeli namamiti da nam se pridruži zahvaljujući tome što se radi o adaptaciji Stephena Kinga.
Izvor teksta – press kit hrvatskog distributera filma Mobitel (Cell)