Dario Argento se vraća “majstorima horrora” sa prilično zanimljivim uradkom. Meat Loaf glumi Jakea, frustriranog vlasnika male firme za šivanje krzna, kojemu jedini užitak u životu pruža posjeta lokalnom striptiz baru. Uz sve pružateljice usluga, najviše ga interesira Shana, zgodna crnkinja koja mu svakog puta decidirano objašnjava da ako ne napravi nešto veliko u životu, da je nikada neće moći ni taknuti.
Paralelno, Jeb (legendarni John Saxon) sa svojim sinom odlazi u noćni krivolov, koji će svima promijeniti živote. Nakon eksplicitnih uputa lokalne starice da to ne rade, momci postavljaju zamke za rakune taman ispred nekakvih mističnih blokova kamenja. Ostaju u pozitivnom šoku kada vide da je svaka njihova zamka ulovila po jednoga, savršenog rakuna. Da skratim, ta krzna planiraju prodati Jakeu, ali sa tim lovom val prokletstva počinje.
Nakon pogledane ove epizode, mogu reći da mi je Dario Argento, ma koliko mi nisu pasala neka njegova “poznatija” djela, postao najdraži majstor u ovome serijalu. Za “Jennifer” iz prošle sezone nisam imao neka visoka očekivanja, a ispalo je kao stvarno posebna epizoda. Kako bi se reklo u kartaškim krugovima, “Pelts” prati ulaganje i nastavlja dizati ulog.
Vrlo je jednostavno sistematski baciti pregled na sve pozitivne aspekte “Peltsa”. Priča se bazira na kratkoj priči F. Paul Wilsona, meni ranije poznatijeg kao pisca romana na kojemu je baziran nazi mistični film The Keep. Od početka do kraja, nema dosadnih dijelova, jednostavno je zanimljivo pratiti dogodovštine ljudi koji dolaze u vezu sa naprasno očerupanim krznima očito svetih životinja. Kada znaš da se dogodovštine mogu izjednačiti sa brutalnim samoubojstvima, dodatno uljepšanim sa savršenim Nicotero/Bergman efektima (2/3 poznate KNB Effects grupe) i uz to zapakiranim u Argentovu viziju, jednostavno znaš da stvari idu po svom savršenom prirodnom tijeku. Idejna rješenja samoubojstava su savršeno idejno smišljena, te pružaju dojam da ovakva epizoda ljubiteljima žanra definitivno pruža pravi pravcati horror. Neću odlaziti u detalje, jednostavnu uživajte u vizualnim perverzijama.
Makar ovakve stvari previše ne zamijećujem, u “Pelts” sam ostao pozitivno iznenađen sa dobrom pratećom muzikom, koja se od situacije do situacije potpuno razlikuje, a djeluje iznimno dobro. Za glazbu je zaslužan stari Argentov pajdaš Claudio Simonetti, sastavni član legendarnog Goblina i kreator pamtljive teme iz Romerovog “Dawn of the Dead“. Obavezno pogledati.