Hardware (1990)

1

U postapokaliptičnoj budućnosti, veliki broj ljudi hara pustinjom u potragom za metalima koje mogu prodati i zaraditi nešto dodatno love. Prilikom jedne takve potrage, pronalaze se ostaci robota, koje igrom slučaja otkupljuje vojnik Moses i donosi ih svojoj djevojci. Ona je usred izgradnje nekakve metalne umjetničke instalacije i u centru iste postavlja robotsku glavu. Uskoro se otkrije da su to ostaci prototipa najnaprednijeg robota i glava se sama počne spajati sa ostalim dijelovima i robot M.A.R.K. 13 je ponovno u igri.

Film “Hardware” Richarda Stanleya mogao se iznajmiti kod nas u videotekama i to, ako me sjećanje drži, pod imenom “M.A.R.K. 13″. Filma se uopće nisam sjećao osim scene otvaranja gdje vjetar otpuhuje čestice pjeska i iz zemlje se nazire robotska ruka, a kako sam neki dan iz ormara izvadio dosta dobro britansko DVD izdanje odlučio sam se ponovno vidjeti u čemu je stvar sa Stanleyevim prvijencom.

Počnimo sa atmosferom – Stanley je odlično skinuo kaos budućnosti, od onog vizualnog “raspada sustava” niza promjena u društvu koje se svako toliko usputno daju do znanja kroz kratke TV priloge. Radioaktivnost je svakodnevni problem po žitelje New Yorka, vlada pokušava uvesti novu liniju robota da što bolje upravlja žiteljima, dolazi do novih zakona o zabrani rađanja djece itd. U takvoj čemernoj atmosferi, radnja se fokusira na Mosesovu djevojku koja se nađe 1 na 1 sa ubojitim robotom.

Osim uvodnog djela, praktički cijela radnja se zbiva unutar njenog stana, za što je Stanley u audio komentaru na disku izjavio da je dobio inspiraciju iz Soavievog Stage Fright i Bavinog Demons. Ti filmovi su se praktički depšavali u jednom te istom zatvorenom prostoru, a totalno sam se ugodno iznenadio kada sam u “Hardwareu” primjetio dodatni niz poveznica sa talijanskim valom žanrovskih filmova predvođenim od strane velikog maga Daria Argenta. Tu posebice mislim na vizualno perfektne scene sa djevojkom nakon borbi sa robotom, slow motion situacije potkrijepljene odličnom glazbenom podlogom, ali i poneke naizgled usputne scene koje djeluju kao “pozdrav Aregentu” i njegovoj generaciji (rukom stisnuti rub prozora prepun ostataka stakla itd). Za glazbu u filmu bio je zaslužan Simon Boswell, čovjek koji je počeo u industriji na filmovima poput Phenomene, Demons 2 i ranije spomenutom Stage Frightu.

NewImage

“Hardware” je snimljen u indie produkciji i budžet mu je bio tadašnjih milijun dolara. Producenti i redatelj su vrlo brzo došli do distributera i film je u kinima zaradio kojih sedam milijuna, što bi preračunato u današnje dolare (sa uključenom inflacijom i razlikom u cijenama kino ulaznica) bilo oko 40 milijuna. Bio je to odličan početak za Richarda Stanleya, čovjeka koji je do tada najviše radio na glazbenim spotovima, a film makar i nije dobio neke odlične kritike uskoro postaje kult u određenim krugovima.

Što je zanimljivo u “Hardwareu” je odlična kombinacija elemenata Sci-Fia, horrora, izrazito zanimljivog Stanleyovog vizualnog izričaja (u kojemu je evidentna njegova “prošlost” sa video spotovima), a film ima praktički nekoliko klimaks scena. Makar akcije nema do četrdesete minute, kada počne zabava sa robotom, doslovno se dešava da dva ili čak tri puta sve izgleda kao da je došlo do kraja filma i onda se mašina ponovno pali i kreće još jedan – uvijek bolji od prošloga – obračun. U spomenutih četrdeset minuta uvoda, prilično solidno smo uvedeni u svijet budućnosti, upoznajemo glavne likove, ali i par bizarnih sporednih uloga koji uključuju ljigavog susjeda voajera koji je u gledanju djevojke vrlo brz na šlicu i popratnim aktivnostima, te Mosesovog prijatelja Shadesa koji kao pripadnik nekakve new age religije meditira s obilnim korištenjem narkotika.

M.A.R.K. 13 sam po sebi zapravo izgleda kao nešto što se samo sklepalo od različitih dijelova metala, što u filmu izgleda mnogo bolje nego da se perfektno složio u tip-top robotsku figuru. Malo čuči u mraku, malo napada sve što mu se nađe na nišanu, a kada je u akciji izrazito je brutalan. Primjera radi, kada napada jednu od žrtava koristi bušilicu, reže dijelove tijela, kopa oči i onda onako kao šlag na kraju manijakalno razbija napaćenom glavom u pod. Radi ovakvih dugih i opisnih scena ubijanja, film je u SAD-u startao sa X ratingom koji je tada bio rezerviran za porno filmove i one najbrutalnije žanrovske naslove.

Glavnu ulogu Mosesa sasvim solidno odglumio je Dylan McDermott, za kojega Richard Stanley u audio komentaru kaže da je bio težak, tj. da se nekako vidjelo da mu se ne previše ne radi na ovakvom tipu filma. Nezainteresiranost se može ponajviše vidjeti u bizarnoj sceni seksa u kojoj seon uopće nije želio micati, tako da djevojka mora raditi neke kerefeke da izgleda da su zapravo u centru seksualnog žara. Stanley je inicijalno želio u glavnoj ulozi vidjeti Bill Paxtona, ali producenti nisu nikada čuli za njega pa su ga otkantali, a Shadesa je trebao glumiti reanimator Jeffrey Combs. Njegovo pojavljivanje u filmu ukinula su britanska sinidikalna pravila radi kojih se nije moglo zaposliti više od dva amerikanca. Ako malo bolje promotrite u jednoj od uvodnih scena (vožnja gliserom) primjetiti ćete da je vozač Lemmy iz Motorheada, a za glas Angry Boba koji nam kroz povremene uplive dočarava kaos zaslužan je Iggy Pop.

Mene je “Hardware” (ponovno) pozitivno iznenadio, nudi odličnu atmosferu, vizualno je vrlo intrigantan i sve u svemu dobro se drži i dan danas.

Share.

1 Comment

  1. fraEmilio on

    Sječam ga se. Bio mi je skroz OK, odlična fotografija, priča drži vodu i skroz dobra gluma.
    Preporuka za nostalgičare..:)

Leave A Reply