Eto još jedan predstavnik ovogodišnjeg After Dark Horrorfesta. U otvaranju imamo prilike vidjeti mladi ljubavni par kako sjede u šumi i čitaju iz nekakve “čudne knjige”. Tip uzima pištolj, napravi si propuh u glavi, dok bolja polovica u stravi bježi prema očevom dućanu. Kada onako sva krvava dođe do tate, u suzama priča o tome kako je proganja neka mlada žena. Minutu kasnije, nešto je napada i dobivamo drugu žrtvu. Vrlo brzo se shvati da se u malom mjestašcu počinje širiti nekakvo prokletstvo, koje putuje iz leševa do onih osoba koje prve nalete na iste.
Kada je prošao ovaj uvod, film mi je bio u pozitivi, zanimljiva ideja, dakako bilo je i sličnih ranije, ali crossover modernog američkog horror filma sa nekakvim elementima azije nikada nije na odmet. Sada upoznajemo glavnu protagonisticu filma, mladu i simpatičnu Lindsay koja u vrlo pobožnom mjestu živi sa majkom pijanicom i njenim trailerpark momčinom. Nakon još kojeg ubojstva, u gradiću dolazi do masovnog straha i paranoje, pa ulazimo u neke vjerske sfere, gdje se konstantno priča o tome kako će Bog sve riješiti, etc etc… Rekao bi netko da je ovo jedan od onih rijetkih horrora sa kršćanskom tematikom, ali iza vjernika u filmu ovdje stoje ljudi sa najvećim porocima, pa se ne ide baš tim putem.
Vrlo brzi killing rate te prilično drži pozornog uz radnju, ali onda film uspjeva na dvadesetak minuta zastraniti u neke teen romantične vode gdje Lindsay pred “Božjim ljudima” stane u pomoć nekakvom emo nevjerniku (tj. vjerniku, ali u krivim vodama). Sad se scenarist totalno pogubi sa svojim idejama i načinima kako isplesti priču do svog cilja, pa kroz pola minuta radnje doslovno stvori epsku romansu, koja nakon par sati dođe to toga da našu jadnu Lindsay ljudi u školi počinju prozivati kao osobu koja se druži sa “vragom”. Cijela ta romansa mi je za izbljuvati, ali i sa te strane – da su se malo bolje potrudili mogli su to napraviti kako treba, a ovako je ispalo samo kao loše obrađeno slovo na papiru.
Od tada sam izgubio zanimanje za prokletstvo i zabavljao sam se zapitkivanjem o tome dali je ovo nekakva mekanije verzija Twilighta. Bilo je do kraja još par solidnih killova, pokoja ok scare scena, ali sam posebno zapamtio Thomasa Dekkera kao Aidena u svom čudnom preglumljivanju iznimno emotivnog, neshvaćenog i emo “čudne-vjere-sina”. Podsjetilo me sve nekako i na onaj “Blood and Chocolate“. Nisam očito za te neke teen romansice upakirane u horror celofan…
1 comment
Talas samoubistava
Phedon Papamichael stavio je režiserski pečat na horor u kome dotiče versko-sektašku tematiku. Osnove scenarističkog koncepta postavio je Brad Keene.
Snimljen u produkciji sve ambicioznije filmske kuće, Burgundy Films, ovaj niskobudžetni filmić namenjen je isključivo ljubiteljima žanra.
U malom mestašcu, u američkoj saveznoj državi Maryland, dešava se talas samoubistava. Policija je nemoćna, pa stvar preuzima nadobudni Dylan, sin lokalnog sveštenika. Neko mora biti okrivljen, pa izbor pada na povučenog momka čiju majku su svojevremeno linčovali pod optužbom da se bavila veštičarenjem. Aidan zna odakle potiče zlo, pa uz pomoć radoznale Lindsay, hoće jednom zauvek da skine prokletstvo, makar po cenu svog života…
Sama priča ne poseduje ama baš ništa inovativno, osvežavajuće, te je lako zaključiti da je poslužila za ispraznu zabavu. Kvazi-religiozne fore nisu nimalo uverljive i ispale su kao čist kliše. Horor sekvence se zasnivaju na bledunjavim CGI-efektima, pa iako imamo par solidno odrađenih ubistava, teško da ćemo od toga da navučemo neki strah ili barem da se malo naježimo. Valjda pod uticajem nekih blockbustera namenjenih prevashodno tinejdžerskoj populaciji, ovde se podvlači i romantična crta, jer se glavna junakinja našla u trouglu. Naša junakinja mora da se odluči kome da veruje i ko bi mogao biti izabranik njenog srca. Šteta samo što je to traljavo urađeno, jer tok radnje izgleda isforsirano i dobrim delom predvidljivo. Ok, rasplet je za neke neočekivan, ali to ipak nije značajnije popravilo utisak.
S tehničke strane, može se reći da je kamera korektno odradila posao. Muzička pozadina takođe je pristojno ukomponovana u kontekst celokupne radnje. Problematična gluma umanjuje doživljaj, jer se niko nije istakao, osim Elizabeth Rice koja je zadovoljavajuće oslikala lik Lindsay, devojke jedine u stanju da zaustavi ludilo koje preti da uništi čitavo mesto.
Sve u svemu, reč je hororu koji je ispao kao plagijat nekih izvikanih filmskih naslova (npr. ‘Twilight’, saga), što normalno nije moglo da nas ozbiljnije privuče i eventualno nam se dopadne. U granicama proseka, što konkretno znači da nema osnove da zavredi neku preporuku.