Feast (2005)

Tmurnu i dosadnu svakodnevicu stanovnika maloga gradića, koji dane troše u obližnjem baru, prekida naprasni ulazak potpuno krvavog čovjeka sa sačmaricom i čudnim objektom u ruci. Pozornost lokalaca dobiva istoga trenutka kad svi skuže da je misteriozni objekt glava nekakvog čudovišta. U potpuno crnohumornom štihu, nepoznati heroj, najjednostavnije rečeno, prepušta svoju herojsku titulu drugima. U kratkom roku, herojeva žena uleće u isti bar, te počinje prvi obračun sa nepoznatim monstrumima.

Prvo iznimno brzo čudovište ulazi u prostorije i makljaža svjetskih proporcija počinje. “Feast” je prvi film iz “treće sezone” Project Greenlight produkcije. Naime, Matt Damon, Ben Affleck i Chris Moore, su kroz svoju produkcijsku tvrtku startali natjecanje za amaterske filmske umjetnike, gdje financiraju najkvalitetnije ideje. John, sin legendarnog Clu Gulagera (Return of the Living Dead) je u svom redateljskom debiju pokazao da zna znanje, pa je u kombinaciji njegove režije, zajebantskog scenarija, te dobrih glumačkih performansi, “Feast” zasigurno jedno od zabavnijih djela novog horror vala.

Meni se personalno sviđaju filmovi u kojima odmah na početku počinje akcija, nema previše sumornih uvoda, nego vrlo rano dobivamo ono radi čega smo film stavili u DVD player. “Feast” definitivno puca na široku masu ljubitelja dobre brutale upakirane u pomalo karikirane situacije. Osim što su mega ubojiti, monstrumi se povremeno odluče pokarati, te kao produkt njihovog snošaja izlazi nova krvoločna živina. Dok ne kažeš keks, monstrum se prošeta kroz naše društvo, te u milisekundi ljudi ostaju bez dijelova tijela, pa čak i kože na licu. Pravi horror fan će znati cijeniti neke over the top scene, poput one kada se monstrum zaleti na jednu od budućih žrtava, izjebe je u usta, a ona manično pokušava izpljuvati decilitre i decilitre sperme. Uz ovakve scene, ima tu još bar 4-5 onih za kojih možeš samo reći - jebeno svaka čast.

Jedini minus koji mi je tijekom gledanja filma svako toliko zasmetao je ta preopuštenost scenarija. Mislim, doslovno je svaka rečenica neka witty fora, a i već znaš unaprijed da kada netko kaže nešto potpuno optimistično, da mu se u tom trenutku mora desiti neka gadna svinjarija. Jako mi se sviđalo to što baza svih efekata nisu ni blizu CGI masturbacije, već su autori omanji budžet pri nekim close-up kadrovima vrlo dobro zamijenili oštrim i britkim pokretima kamere.

Vezani članci:

• 20.08.2007 -- Frankenhooker (1990)
• 3.11.2005 -- Brain Damage (1988)
• 22.07.2008 -- Jason Goes to Hell: The Final Friday (1993)
• 19.07.2008 -- Par slika iz Feast 2
• 30.03.2008 -- April Fool’s Day (2008)