Dracula (1931)

Kao početak pogleda na ovaj legendarni film, morati ću ubaciti nešto trivije koje sam pokupio iz vrlo kvalitetnog dokumentarca na ovom DVDu, te iz audio komentara koji prati film. Znači svi znamo da je književni predložak za Dracule došao od strane Brama Stokera, čovjeka koji je godinama pokušavao svoje djelo prebaciti na daske Lyceum kazačišta kojeg je vodio za poznatog karakternog glumca Henry Irvinga. Sa ciljem i namjerom je planirao da Draculu glumi Irving, ali je to potonji vrlo brzo odbio. Kada se napokon napravila predstava, bila je dosta uspješna te su je producenti pokušali progurati u ameriku. Tamo to preglumljivanje nije baš previše dobro prošlo, pa se većina scenarija obradilo da bolje paše američkom “kazališnom tržištu”. Za ulogu grofa Dracule odabrali su Belu Lugosija, mađarskog glumca, koji je morao pobjeći iz svoje zemlje iz političkih razloga. Bela Lugosi je poznat po tome što u velikom broju filmova/predstava uopće nije znao engleski, te je sve pamtio fonetički napamet. Iz perspektive ekranizacije Stokerova djela na filmskom platnu, prvo djelo je bio jedan mađarski film, koji je potpuno nestao te je iz njega moguće pogledati samo par slika. Drugo, daleko poznatije djelo, je bio Murnauov “Nosferatu”, blatantna povreda copyrighta, jer su autori samo uzeli Stokerovu knjigu i bez ikakvog dopuštenja je ekranizirali.

U Americi, Universal vrlo uspješno snima horrore te se odlučuju za snimanje Dracule. Makar se očekivalo da će Draculu nastaviti glumiti Bela Lugosi, čelni ljudi studija su htjeli Lona Cheneya, čovjeka sa tisuću lica. Taman prije snimanja, Cheney umire od raka, te Bela Lugosi postaje simbol Dracule.

Film počinje u tada zasigurno vrlo spooky štihu vožnje kočijom kroz transilvanijske planine te dolaskom u malo selo gdje svi pričaju na mađarski. Ovo je bila vrlo dobra odluka, jer montiranje mađarskog jezika u tu mističnu atmosferu zabačenog zaselka je davalo dodatnu jačinu cijeloj opening sceni. Usput, tada je transilvanija spadala pod Mađarsku, pa se radi toga ne spominje rumunjski jezik. Mladi trgovac nekretninama Renfield dolazi do Draculinog dvorca na potpisivanje ugovora o seljenju u Englesku. Ubrzo Dracula od njega radi svoga slugu, koji mu pomaže pri migracijama transilvanija-engleska te dan-noć.

U Engleskoj Dracula upoznaje Van Helsinga, njegovog prijatelja Dr. Jack Sewarda, te Minu i Lucy. Ako ste gledali ikoju ekranizaciju Dracule, znate da se radnja vrti ponajviše oko Draculinog odnosa prema Mini, te Van Helsingovog pokušaja “spašavanje” cijele situacije.

Većina stvari u ovom filmu su me naprosto oduševile:

Vizualni izgled – dobro je rečeno u audio komentaru filmskog povjesničara da cijela scenografija Draculinog dvorca zapravo postaje “defaultna” scenografija u većini horror filmova. Napušteni dvorac, ogromne sale, visoke kružne stepenice, paukove mreže, štakori, šišmiši, pa čak i tri armadilla :)) Ovo stvarno nemam pojma kako im je upalo u kadar, armadillo je ona životinja koju se često gazi u filmovima ceste.

Gluma – Bela Lugosi je neprikosnoven, po meni najbolji Dracula kojeg sam gledao. Njegovo lice je savršeno creepy, obrva na jednom oku mu je uvijek malo povišena tako da ga gledajući u oči nemožeš ostati ravnodušan. Spomenuo sam da mu i engleski baš nije išao, e pa baš radi toga neke njegove rečenice djeluju perfektne, potpuno impresivne. Druga osoba koja sa svojom glumom uzima dah je Dwight Frye, koji je glumio manijakalnog Rensfielda. Čovjek je radio takve grimase i toliko promijenio glas, da se stvarno ne sjećam kada sam vidio tako dobro odglumljenog luđaka. Usput, njegov izgled te tonalitet glasa dosta podjsećaju na Golluma iz Jacksonovog LOTR. Frye je kasnije glumio u još par filmova klasičnih Universalovih monstera. Mora spomenuti i Edward Van Sloana, karakternog glumca, specijalista za “austrijske profesore”, koji je utjelovio lik Van Helsinga.

Makar film ima malo čudniji kraj za modernoga gledatelja (pre naprasni završetak), Dracula je definitivno jedno od remek djela horror žanra. Kako je sniman prije skoro osamdeset godina, maestralno je vidjeti kako se režiser Tod Browning, koji je inače bio specijalist za nijeme filmove, pokušava prilagoditi zvučnim filmovima. Radi ovoga u Draculi ima podosta dužih scena, bez razgovora, zvukova, koje djeluju čak vrlo zanimljivo. U dokumentarcu je rečeno da je kamerman Karl Freund zapravo zaslužan za cjelokupni vizualni aspekt filma, jer je sa svojim inovativnim metodama kadriranja i snimanja uspio dočarati, tada vrlo strašnu atmosferu.

Iskreno inače nisam baš fan vampirskih filmova, ali ovaj Dracula je definitivno nešto posebno…