Don’t Go in the Woods (1982)

Poznata je činjenica da su slasheri jedan od najprecijenjenijih pod žanrova horrora. Rijetki su oni koji su iskočili iz kalupa radi svoje dobre ideje, kvalitetne priče ili zarade na box officeu. Osamdesete godine prošloga stoljeća su bile breeding ground za masovnu produkciju raznoranih pokušaja, a doslovno 95% ih je bar po jednom od kriterija (kvaliteta ili zarada) brutalno propalo.

“Don’t Go in the Woods” je priča o nekolicini backpackera, koji uživaju u svojoj vikend šetnji po planinama. Njihovu idilu prekida manijakalni gorštak, koji počinje ubijati sve živo na što naleti. Začudo, pod vrlo udaljenim planinskim vrhom, nađe se velika količina ljudi sa jednom jedinom svrhom – moraju umrijeti. Briljantni scenaristi su čak u nepristupačno planinsko područje kao “topovsko meso” smjestili i čovjeka u invalidskim kolicima….

Od prvog ubojstva, može se primjetiti u koje dubine film kreće. Neki tip u šumi, odjednom čuješ neki loši zvuk, pa neke grane se miču, tipu počne krvariti lice, odjednom opet neke grane po njemu, pa mu otpadne ruka… Pitaš se WTF? Odmah nakon dolazi do drugog i trećeg ubojstva, isti modus operandi, nemaš pojma što se zbiva – dali ih netko ubija, jel neka bolest u igri, zombiji? Scene su katastrofalno snimane, jednostavno nemaš pojma što se zbiva. (ironija)Fantastične smrti(/ironija) su popraćene sa naprasnim audio efektima koji su kombinacija zvuka udaraljki i mijaukanja mačke, a u glazbenoj podlozi se isprepleće simpatična country mjuza i ona glazba koja je pratila skečeve Bustera Keatona i ostalig komičara njegovog doba.

Iskeno, mislim da sam jedan od rijetkih ljudi koji je pogledao ovaj film od početka do kraja bez premotavanja. Home made slasheri poput “Camp Blood” su za ovakav film premija…