Blood and Black Lace (1964)

Kao stari fan slashera, bezrazložno sam ignorirao filmski pravac iz kojih su slasheri ponikli – giallo. U Italiji su od ranih 1930tih godina pod tvrtkom Mondadori Publishing izlazili krimi romani sa temama vezanim za ubojstava, misterije i seksa. Prodavali su se u paperback izdanjima sa žutim koricama, a na talijanskom je giallo žuta boja. 1962 godine, legendarni Mario Bava snima prvi giallo film The Evil Eye, koji se u originalu zvao “The Girl Who Knew Too Much”, što je dakako bila igra riječi vezana na Hitchcockov “The Man Who Knew Too Much”. Film je nudio neke odlike kasnije poznatog giallo žanra, ali prvi pravi poznatiji predstavnik ovog pravca bio je “Blood and Black Lace”.

“Blood and Black Lace” je isto tako Bavino djelo, koje je svijetlo dana doživjelo 1964 godine. Radnja se vrti oko skupine od dvadesetak ljudi koji rade za poznatu modnu kuću koju pogađa nasilni val misterioznog maskiranog ubojice. Nakon prve smrti, svatko postoja sumnjiv, a malo po malo djevojke iz modne kuće završavaju živote na raznolike načine. Ubojica u filmu je odličan, klasičnog giallo stila – crni ogrtač, šešir i obavezne kožne rukavice, dok mu je maska prilično efektna i liči na onu koju koriste mačevaoci.

Ovo Bavino djelo od početka do kraja ima svoj poseban šarm, vizualno je odlično, atmosfera je na viskoj razini, a vrlo jednostavna glazbena podloga daje vrlo efektnu razinu u krucijalnim trenucima. Ubojstva su isto tako na razini, zapravo dolazi do nekakve gradacije od jednostavnijih do brutalnijih, a kombinacija “lijepo snimljenog” pojačanog nasilja ostavlja svoj pečat u daljnjim giallo filmovima.

Ako ste odrasli na slasherima ili recimo ste upoznali slashere nakon Screama, znate da je jedan od važnijih instrumenata napetosti niz red herringa – elemenata stvorenih da navedu gledatelja na mogućeg krivca ili pak otkriće misterija. E pa ovaj film je majka red herringa, ima ih zasigurno preko tridesetak i mogu reći da su u većini situacija odlično pozicionirani, a ni blizu pretjerano izforsirani. Ovaj aspekt mi se stvarno svidio, posebice u jednoj sceni kada se naleće na “krivca” koji pali neke dokumente u kaminu.

Makar se riješenje pokazuje kojih dvadesetak minuta prije kraja, film ni na tren ne gubi korak i nastavlja su svojom zanimljivom putanjom. Možda na trenutke neki likovi ili njihova ponašanja dijeluju banalno, ali i sa tim daju nekakav poseban obol ovome, skoro 45 godina starom, filmskom djelu.