Attack on Titan je poznata manga koja je u zadnje vrijeme osim “kolosalnog” impresivnog izdanja kile dobila filmsku adaptaciju. Radnja prati ljudsku civilizaciju koja živi ograđena ogromnim zidovima, koji (pokušavaju) spriječiti ulaz Titana – divova koji se hrane ljudima.
Ranije sam pratio trailere i vijesti oko filmske adaptacije i mogu reći da me nije naš zaintrigiralo, tako da ga baš i nisam planirao gledati. Danas sam 11 sati proveo na jednom letu preko bare, pa sam si gledanjem skratio bar dva sata. Svako toliko kada letim na ovoj ruti desi se da je avion “zastario”, pa nema ugrađene ekrane u svako sjedalo, ali ovaj put su bar ponudili alternativu – spojiš se laptopom ili smartphoneom na avionovu bežičnu mrežu i možeš streamati filmove. Kako se radi tehničkih problema nije moglo downlodati neku aplikaciju, bili su dostupni samo azijski filmovi. Među kineskim dramama i korejskim komedijama, nabasao na prvi dio filma “Attack on Titan”.
Život u zatvorenom krugu održava se na taj način već sto godina od kada su se zadnji put Titani pojavili. Obrana grada se uljuljkala, ljudi su počeli sumnjati da su Titani ikada postojali, ali stvari se prebacuju u petu brzinu kada zid puca i kroz pukotine ulaze poveće bizarne kreature. Titani izgledaju kao goli gorostasi ljudskog oblika, bez ikakvih spolnih obilježja, a ističu se sa bizarnim “kitovskim” urlanjem i nevjerojatnom apetitu za ljudskim mesom. Dvije godine nakon tog napada, ljudi kreću u kontranapad – odabrani tek priučeni vojnici izlaze iz grada i kreću u borbu.
Za nešto što sam gledao u avionu, film je donekle ispunio očekivanja. Želio sam samo nešto zabavno, a to prvi dio “Attack on Titan” zasigurno je. Bilo šta više od toga iskreno i nije, a kako sam čitao, ljubitelji mange razočarani su sa “live adaptacijom”. CGI efekti su na trenutke dobri, na trenutke loši, akcijanje je solidno, glumačke performanse li-la, a ističu se i određeni (europljanima) čudni scenaristički hirovi. Uz sve to, glazbena podloga, WTF?