There’s Nothing Out There (1991)

Skupina teenagera odlaze u prijateljevu kolibu usred šumetine. Originalno zar ne? Nakon malo cuganja i zajebancije, svatko se baci na svoju ljepšu polovicu, a nama u centru pažnje ostaje Mike, solo plejer i horror fanatik. Već sam dolazak u zabačenu kolibu njemu kao iskusnom horror filmomanu (hehe) daje par mogućih scenarija – napasti će ih ili maskirani ubojica sa sjekirom ili bar stvorenje iz svemira. U ovoj horror-parodiji, njegove se paranoje pokazuju kao istinite, te uskoro u igru ulazi negativac iz opcije broj 2 (pogledaj sliku uz post). Netom aterirani vanzemaljac koji izgleda kao mutacija škorpionošišmišožabe i killer tomatoesa (nemojte reći da niste gledali jedan od filmova iz Killer Tomatoes serijala), kreće u svoj rampage ubijanja, hranjenja i reprodukcije ;)

Makar IMDB dosta dobro govori o ovome filmu, mene nije baš previše očarao. Zapravo bilo bi mnogo bolje da horror fan nije toliko jebeno karikiran, doslovno u prvih pol sata skoro pa na svaku rečenicu baca neku witty horror paralelu. Poslije se malo smiri, pa postane i zabavan, ali cijela poanta sa ultra glupim čudovištem i kvazi-komičnim preglumljivanjem u nekim scenama ispada bezvezno. Sa pozitivne strane, filmu u korist ide često spoofanje legendarnih horrora iz osamdesetih, te scena na otvaranju koja je wet dream svakog horror fana koji je odrastao sa ove strane bare. Tu mislim na ubojstvo u videoteci, gdje kamera u ritmu urlanja lebdi videotekom i zumira desetke old skul VHS hitova.

Žena pljuje svom tipu Mikea, horror geeka: “On stvarno nema život!!!”
Tip brani svog frenda: “Ma kužiš, on stvarno voli gledati horrore…”

Težak je život horror filmofila, ali Mike nam je dokazao da kad se kužiš u horrore znaš i kako preživiti napad jebeno ružnog monstruma iz svemira ;-)

Zombie Night (2003)

Keith se vraća sa svojom obitelji sa višetjednoga odmora u izoliranoj kolibi. Pali radio, te ono što čuje ga potpuno šokira. Naime, dok je bio u toj medijskoj izolaciji Indija i Pakistan su se pobili nuklearnim oružjem, Kina je na to odgovorila (?!) napadom na “bivši SSSR”, te je došlo do kataklizme svjetskih razmjera. E da, uz svo to sranje, nešto utječe na to da su svi auti i elektroničke naprave prestale funkcionirati. Kako im je uslijed tih elektro-pizdarija crkao auto, bježe da se sakriju o obližnji kompleks zgrada. Tamo naleću na još petnaestak preživjelih, sa kojima se utaboruju. Da stvari ne budu dosadne, opet neka misteriozna sila X uzrokuje da ljudi postaju zombiji, te se naša ekipica mora boriti za svoj život.

Film mi je ponudio devedeset minuta skoro pa eksluzivne dosade. Ima par scena koje su bile prolazne, ali radnje je prepuna dosadnih, nepotrebnih diskusija. Kada gledaš da je ogromni dio radnje rezerviran za naklapanja i debilne razgovore, a znaš da su glumci iznimno netalentirani, možeš i sam skopčati da je film potpuna bezvezarija. Jedino što valja u filmu je zombie mejkap i to je to… Zombie filmovi definitivno nisu ono što su nekada bili. Sada imamo samo masovnu produkciji, bez ikakve umjetničke ili zabavne vrijednosti. “Zombie Night” = preskočiti.

Night of Dark Shadows (1971)

Mladi bračni par naslijeđuje prekrasni dvorac sa ogromnim imanjem. Već prve noći Quentinu se počinju priviđati stvari – u nekakvim lucidnim snovima on doživljava događaje koji su se u tom dvorcu desili prije pola stoljeća. Tada je mlada Angelique, šurovala sa bratom svoga muža i nakon opetovanih seksualnih izleta, mužu je dojadilo te je ju uz pomoć par ljudi iz sela optužio da je vještica. Kao rezultat optužbi, Anqelique je obješena sa visokog stabla ispred dvorca. Ubrzo saznajemo da je njen duh još vrlo aktivan po dvorcu, te da je Quentin reinkarnacija njezine davno izgubljene ljubavi.

Krajem šezdesetih, ljubitelji horrora i science fictiona u Americi, uživali su u par sezona iznimno kvalitetne sapunice “Dark Shadows”. Serija je iznjedrila i dva filma, mnogo popularnijim “House of Dark Shadows” iz 1970 i “Night of Dark Shadows” snimljenim godinu dana kasnije. Nisam gledao seriju, a niti prvi film (makar ga imam doma), ali to trenutno i nije važno jer je “Night” potpuno zasebno djelo. Od prvih scena kada se par približava dvorcu, ostaješ potpuno impresioniram gothic izgledom ogromnoga veličanstvenog zdanja. Atmosfera filma se savršeno uklapa u štimung staroga dvorca sa kompleksnom prošlošću, dok su duhovi sa svojim bijelim i prozračnim linijama vrlo posebni. U novijim filmovima duhovi više generiraju osjećaj straha i nelagode, dok u ovim starijim filmovima zrače gracioznošću i mistikom. Žalosno je što je film u roku od 24 sata morao biti skraćen sa originalnih 129 na 95 minuta, pa je i više nego očito da fale neki važni dijelovi priče. Baš šteta, jer uz ovakvu atmosferu i kvalitetne glumce, “Night of Dark Shadows” je mogao bito nešto mnogo bolje od prosječne, nekako ne razrađene pričice o besmrtnoj ljubavi…

Zombie 5: Killing Birds (1987)

Vijetnamski veteran se vraća kući i šokira se kada vidi svoju ženu sa drugim tipom. Kako je na bojišnici trenirao nož na Vijetkongovcima, vrlo brzo se riješi žene i njenog novog momka. U tom trenu sa njegovim dijetetom u kuću ulaze obiteljski frendovi, pa ih naš soldier-boy isto tako upoznaje sa svojim nožem. Uzima svoje dijete, ali trenutak “idile” prekidaju ptice, koje ga napadaju i isčupaju mu oči. Radnja se nastavlja za dvadesetak godina… Dvojio sam dal da ovaj osvrt počnem sa opisom ovog masakra, jer zapravo nema nikakve pretjerane veze sa filmom. Kad malo bolje promislim, cijeli film nema veze sa vezom, pa zašto ne… Nosioci radnje su mladi poletni studenti, koji u zabačenu močvaru dolaze istraživati neku rijetku pticu. Umjesto ptice, nailaze na malo jebenije probleme – zombije.

Gledajući prvih 45 minuta filma, pomislio sam da je naslov filma totalno govno, jer vidim da neće imati nikakve veze sa zombijima. Nakon što sam odradio ostatak filma, moram zaključiti da film ima male veze sa zombijima, ali pak nema ama baš ništa sa “ubojitim pticama”. U iznimno konfuznom scenariju, naša mladež prolazi kroz par različitih faza – prvo imaš dojam da se radnja vezuje uz opsjednutu kuću, kasnije dolazi do nekakvih blesavih halucinacija, a šlag na kraju su zombiji koji se “hrane strahom”. Glazba tijekom “akcije” je valjda puštana sa ploče “The greatest elevator music of all time” – imao sam filing da me netko preko noći zatočio u Getrou. Mrzim ove filmove koji se baziraju samo na nekim malo jačim gore scenama. Umjesto da se krene sa dobrom pričom u koju se ukomponiraju gore elementi, ovdje je taj gore sam sebi svrha. Te malo ekstremnije scene su dosta dobro odrađene – spomenutog čupanja oka, kasapljenja tijela koje je zapelo u nekakvom stroju, pa čak i jednog vrlo dobrog zapaljenja. Overall – film je blesav, nezanimljiv, stupidan i bez ikakve poante. Next…

Candy Stripers (2006)

Nekad za sebe stvarno pomislim da nisam normalan. U velikoj količini kvalitetnih filmova koje želim pogledati, uključujući bar desetak azijskih, mene privuče neko totalno sranje. Jučer sam se baš nećkao između jednog legendarnog 80s slashera i po kritikama fantastičnog azijskog horrora, ali ne, ono nešto zlo u meni želi da se hranim prelošim straight-to-DVD šrotovima poput “Candy Stripers”. Prvo, sve žene u ovom filmu su ili Playboy zečice ili wannabe zečice. Čisto da to riješimo na početku, da nam ne smeta u daljnem “radu”. Dvije djevojke se voze autom te naleću na automobilsku nesreću. Pokušaju vidjeti što se zbilo, ali ih napada neki zeleni ljigavi vanzemaljac (ili recimo neka zelena slimy žele guma – ovisi valjda koliko je gledatelj maštovit). Jedna od njih umire, dok drugu hitna dovodi u bolnicu. Tamo naša jadna žrtva moli medicinsku sestru da joj da zadnji poljubac (?!). Kada ona to i učini, žrtva baci mouth-to-mouth transfer vanzemaljca koji sada izgleda kao ljigavo zeleno govno. Malo po malo, “ljubav” divlja po bolnici, te se većina sestara i doktora međusobno “inficira”.

Heroji ove fabulozne pričice su par koledž sportaša, koji su se ranije pofajtali na tekmi, pa su sjebani završili u bolnici. Na njima je da spase svoje živote, te pokušaju ubiti organiziranu skupinu inficiranih jebaljki. Btw, medicinske sestre sa svojim vanzemaljčićima postaju ovisne o šećeru, pa stalno ližu nekakve lizaljke. Zadnja nada za ozbiljnost ovoga filma je bačena u vjetar… Film je mega dosadan, ubojstva su jadna, glumci su jeftini, zapravo nema baš pozitvnih aspekata ovoga sranja. Ok idem navući bar nešto – ima pokoja zgodna žena i film traje samo 74 minuta, ali to je to.

School Night Massacre (2005)

Zasigurno ste se pitali zašto na ovom blogu ne pratim švedske slashere. E pa za sve vas koji ste me mjesecima spemali u nadi da ću prekinuti neugodnu tradiciju ne pisanja o horrorima iz Švedske stiže “School Night Massacre” aka “Death Academy”. Šalu na stranu, rijetko naletim na horrore koji stižu sa sjevera Europe, makar bi se začudili koliko ih je zapravo “gore” i snimljeno. Radnja se vrti oko skupine frendova, koji u sklopu školskog projekta pokušavaju otkriti što se zapravo desilo prije deset godina, kada je jedan od učenika optužen da je pobio par svojih kolega. Čovjek je osuđen na deset godina i baš je taj dan pušten iz zatvora. Vođa “školaraca” Erika, vjeruje da on nije kriv te uz njegovu pomoć ekipica provaljuje u školu u nadi otkrivanja pravog ubojice.

Prvo, reality check – ubojstvo se desilo prije deset godina, pobogu zašto bi netko mislio da provalom u školu može doći do nekakvih dokaza protiv pravog ubojice? Drugo, očito mi reality check ne radi, jer nakon dvije minute u školi već nalaze konkretne dokaze o ubojici. Mislim stvarno… Ubojica ih počinje proganjati po školi, oni mu se suprostave, ali dolazi do twista – tko je pravi mr. killer ? Kasnije otkrivamo “šokantnu” (zijev) istinu o motivu ubojstava upakiranu u celofan gay ljubavi.

Film je totalno low budget. Gluma je tipična za takav film, pa čak možda i gora. Vidi se da su neki od protagonista malo više uživljeni od drugih, kojima je snimanje ovog filma bila samo tupa zabava. Način snimanja pokazuje da se u planiranje uložilo vrlo malo, sve djeluje nekako pomalo “gonzo”. Jedino što valja u filmu su gore efekti, koji su potpuno over the top, ali prilično dobro odrađeni. Posebice mi se svidjela scena probijanja glave sa aparatom za gašenje požara.

City of Rott (2006)

“City of Rott” definitivno iskače iz okvira novijih zombie filmova. Njegova glavna prednost je to da je animirani film, pa se mnogo lakše može potpuno pretjerati sa količinom akcije, makljaže i klanja zombija. U centru priče je prošvikani starac koji se uz pomoć šetalice kreće gradom prepunom zombija. Njegov glavni cilj je nabaviti novi par cipela, jer ga ove previše žuljaju. Priča je potpuno banalna i zapravo nema nikakve veze sa ičime – poanta cijelog ovog crtića je ponuditi gledateljima 90 minuta čistog zombie masakra. U ritmu nabrijane tehno mjuze, starčić mlati zombije, lupa im glave, rastvara lica, ukratko starčić je THE man.

Animacija u filmu je nekakva kombinacija stripova i mange i djeluje prejebeno. Krv i raspuknute glave su skoro konstantno u centru pažnje i sve djeluje baš jebeno dobro. Nemam nikakvih zamjerki o cjelokupnoj kvaliteti, ali postoji jedan veliki kiks. Nedostatak priče bi se mogao oprostiti da “City of Rott” traje kojih dvadesetak minuta, ali sat i pol repetitivnog klanja zombija će postati dosadno i najokorjelijim zombie fanu.

Na kraju moram odati počast Franku Sudolu, čovjeku koji je alfa i omega ovoga crtića. Gledajući odjavnu špicu, smiješno je u svim ulogama vidjeti samo jednog čovjeka. On je radio baš sve, od crtanja, animacije, glasova, efekata – you name it – ovo je pravi one man show. Da je bar od ove ideje napravio kraći animirani horror filmić, rezultat bi genijalan. Ovako je ispalo dosta dobro, ali tijek skoro pa nepostojeće radnje ipak previše iziskuje korištenje fast-forward tipke…

Severance (2006)

Ekipa zaposlena u konglomeratu za proizvodnju oružja odlazi na naočigled mirni team building izlet u istočnu Europu. Usred šumetine, njihov šef se posvađa sa vozačem autobusa, te ih ovaj izbacuje i nastavlja put bez njih. Nakon inicijalnih prepirki, naša ekipica kreće pješice u potrazi za luksuznom seoskom vilom. Nakon kratkog hoda nailaze na svoj cilj, veliku kućerinu koja je izgledom daleko od očekivanog. Slijedećeg jutra kreću na paintball, pravi team building sport, koji na njihovu žalost završava u vrlo negativnom štimungu.

U glavnim ulogama se nalaze neki poznatiji tipovi sa malih (i velikih ekrana), a posebice se ističe Danny Dyer, glavni huligan iz hita “Football Factory”. On ovdje glumi potheada i žderača halucinogenih gljiva, te je izvor kvalitetne zajebancije. Likovi i njihovi međusobni odnosi su vrlo dobro odrađeni, te radi toga scene paničnog preživljavanja djeluju potpuno realno. Uz neke manje klišeje, većina likova se u kritičnim situacijama ponašaju kao pravi ljudi, a ne fiktivni i blesavi “tutleci” kakve smo naučeni gledati u sličnim horror filmovima.

“Severance” je film o kojemu inicijalne recenzije govore kao jednoj od najboljih horror komedija ikada. IMDB rating je iznad 7.2, a neki od mojih naj horror sajtova pišu hvalopjeve o kvaliteti i zabavi koju ovaj film donosi. Logično je da sam nakon svega ovoga od filma očekivao nešto genijalno, ali nakon što sam ga pogledao ostao sam relativno razočaran. Film definitivno nije loš, čak je dosta dobar, ali toliko fantastičan da ga jebeš nije.

Uz zavidnu količinu napetosti, kvalitetnog humora i krvavo dobrog povremenog gorea, film ipak ne nudi nešto toliko posebno specijalno, da bi ostao impresioniran. Dijelovi “Severancea” mi djeluju kao da su direktno influencirani sa nekim novijim/starijim hitovima, posebice Rothovim “Hostelom”, a film u cjelosti nije neka uber komedija/parodija, pa da mu je već unaprijed oprošteno korištenje tuđih, već realiziranih, ideja. Možda je i djelomično zajeb sa moje strane što sam pogledao toliku količinu sličnih filmova, pa me malo teže impresionirati…

Clownhouse (1989)

Casey je mulac koji se panično boji klaunova. Njegovom strahu zasigurno ne pomaže činjenica da je u gradić u kojemu živi upravo došao cirkus. U pratnji svoje dvoje braće, skupi malo hrabrosti i odlazi na jednu od predstava. Tamo ga dakako glavni klaun pokušava regrutirati za jedan od gegova, ali Casey plačući bježi iz cirkuskog šatora. Na povratku doma, braća ga zajebavaju radi njegovog straha. U međuvremenu, iz obližnje psihijatrijske klinike bježe tri manijaka. Kako to i priliči, momci uleću u cirkus, ubijaju klaune te preuzimaju njihove “identitete”. Nastavljajući svoj ubojiti niz, klaunovi dolaze do kuće u kojoj su Casey i njegova braća potpuno sami.

Sa klaunovima u horroru mislim da ne možeš faliti. Sam pojam čudno obučenih individua sa ofarbanim licima i indiferentnim pogledima savršeno paše u priči o paranoji, strahu i proganjanju. Veliki plus je to što klaunovi uopće ne govore. Njihove grimase u kombinaciji sa naprasnom muzikom same po sebi generiraju nekakvu nelagodu, što je za poimanje jednoga horrora i više nego važan element. Radnja je recimo konstantno napeta i makar postoji nekoliko negativnosti (mlaka guma, omanje nelogičnosti u scenariju), “Clownhouse” definitivno uspjeva zabaviti, a i povremeno prestrašiti gledatelje.

Film je režirao Victor Salva, čovjek koji je većini poznatiji po oba dijela “Jeepers Creepers”. Uz “Clownhouse” se veže jedna prilično gnjusna priča, koja ide ovako: Tri godine prije snimanja ovoga filma, Victor Salva je snimio kratki low-budget filmić u kojemu je glumio Nathan Forrest Winters, jedanaestogodišnjak koji u “Clownhouse” glumi Caseya. Taj inicijalni pokušaj je Victoru Salvi unaprijed osigurao plodnu budućnost, jer ga je zamijetio legendarni Francis Ford Coppola, koji je kasnije producirao njegove filmove, uključujući “Clownhouse” i Jeeperse. Ok da se vratim na poantu ove priče… Tijekom snimanja “Clownhousea”, Salva je sa tada trinaestogodišnjim Nathanom, po svojim riječima ušao u “obostrano dogovoreni” seksualni čin, kojega je i snimao sa kamerom. Pedofilčina je nakon toga osuđen na tri godine zatvora. Gledajući “Clownhouse”, kojega je Salva režirao i napisao, konstantno se vidi ta neka njegova perverzna pedofilska crta – dječaci su vrlo često u donjem rublju, kupaju se zajedno u kupaonici, drže se za ruke kada se boje, etc. Zapravo jebeno gnjusno kad znaš što je ovaj debil napravio u stvarnom životu…

The Wig (2005)

Kada smo već pomislili da iz Azije nećemo dobiti još jedan film o djevojci sa dugom crnom kosom, dolazi nam “The Wig” iliti “Gabal” u originalu. Ideja je ovaj put malo modificirana, te je u centru priče ukleta perika. Su-hyeon je mlada djevojka koja boluje od leukemije. Njena sestra želi da Su svoje zadnje tjedne života provede uz nju, te je iz bolnice uzima na kućnu njegu. U pokušaju da joj olakša posljedice kemoterapije, mladoj djevojci kupuje periku. Vrlo brzo se pokaže da je perika ima prošlost, te se počinju dešavati čudne stvari i brutalna ubojstva.

Kada sam na ovo naletio u jednoj od prošlih Fangorija, mogao sam se samo nasmijati. Ideja uklete perike mi je djelovala kao zakucavanje posljednjeg čavla u lijes cijelog seta sličnih filmova. Makar ideja djeluje malo glupavo, “The Wig” je ipak jedan od vrlo dobrih dalekoistočnih horrora. Glumci su iznimno dobro odradili svoje uloge, film je savršeno sniman, muzički score fantastično prati zbivanja, te su scare scene na trenutke stvarno jezovite. Osim jakih napetih scena “The Wig” nudi nešto vrlo kvalitetnog gorea, gdje posebice mislim na scenu djevojčinog kopanja pilula iz vlastite glave. Na trenutke je film malo sporiji, ali i sami znamo da je u azijskim filmovima to obavezno i da takav korak samo sprema gledatelja na furiozno finale.

Slijedeća strana »