The Amityville Horror (1979)

Friško oženjeni George i Kathy Lutz se useljavaju u raskošnu kuću koju su upravo kupili za male pare. Kuća izgleda savršena za njih i troje Kathyne djece iz prvoga braka, ali već u roku od par dana se počinju dešavati čudne stvari. Naime, 13 mjeseci ranije, u kući je živjela šestočlana obitelj, čiju je idilu naprasno prekinuo očev manijakalni zanos pri čemu je ubio sve svoje ukućane, te naposlijetku presudio i svojim životom. Izgleda da sva ta negativna energija nije napustila kuću – familija Lutz otkriva da žive u ukletoj kući.

Čim se spomene Amityville, većina ljudi pomisli da je riječ o filmu koji je baziran na istinitoj priči. Za početak ajmo rasčlaniti neke činjenice: Ubojstvo familije je istina. U filmu je malo promijenjeno da su svi mrtvi, dok je zapravo tip ubio svoju familiju i kasnije rekao da je to bilo pod utjecajem LSDa i heroina. Familija Lutz se doselila u istu tu kuću i ubrzo nakon par tjedana uslijed neobjašnjivih fenomena, morala naprasno pobjeći. Cijela fama oko Amityvilla je zapravo bazirana na njihovoj verziji priče, za koju je i George Lutz mnogo kasnije rekao da definitivno nije izmišljena, možda malo preuveličana, ali da cijela stvar sigurno nije hoax. Inače u toj kući je i poslije živilo par obitelji, a nitko od njih nije imao nikakvih problema. Čim se u cijelu igru ubaci to da je George Lutz vis-a-vis svoje priče povlačio mnoge sudske tužbe, zahtjevao milijune dolara, nekako mi sve izgleda sumnjivo – generirano čisto radi materijalne dobiti. Što da kažem, kada je naposlijetku čovjek trejdmarkirao pojam “The Amityville Horror”. Dan danas postoji mnogo kontroverze oko slučaja Amytiville, gdje oba tabora (pro i con) misle da njihova priča drži vodu.

Da se vratimo na film. James Brolin i Margot Kidder su vrlo dobro odradili svoje uloge. Ona je savršena kao prestrašena majka, dok je Brolin vrlo dobro odglumio pater familiasa koji malo po malo usred opsjednutosti šviće. Kako je baziran na ajmo reći istinitoj priči, film ne sadrži neke brutalnije elemente kakve bi se očekivalo kada imamo haunted house tematiku. Makar se priča fokusira na neke neobjašnjive elemente, većina situacija bi se sa jedne strane mogla povezati sa opsjednutošću, a sa druge čistim ludilom. “The Amityville Horror” je sasvim solidno djelo, koje je ipak trebalo trajati malo kraće od 117 minuta. Kako se 99% radnje dešava u kući, rezanjem nekih manje važnih i predugih scena, radnja bi postala dinamičnija i zanimljivija.

“Čarolijom” DVD pauze, napokon sam mogao vidjeti ono što mi stari ofucani VHS nije dopuštao – trenutak kada George u prozoru promatra veliku demonsku svinju.

Elvira’s Haunted Hills (2001)

Cassandra Peterson je u svijetu horrora poznatija kao Elvira, Mistress of the Dark. Svoju slavu je stekla na KHJ, lokalnoj televiziji u Los Angelesu gdje je radila kao voditelj tjednog horror showa “Movie Macabre”. Postala je toliko popularna, da je njen izgled (duga crna haljina, crna kosa, dekolte iz svemira) postao jedan od sinonima Halloweena. Možda ne kod nas, ali recimo u Americi je trejdmarkirala svoje ime i izgled i digla tonu love. “Elvira’s Haunted Hills” je nastavak njene uspješnice (po nekima, ne bi znao točnost ove tvrdnje) “Elvira, Mistress of the Dark” iz 1988.

Film je počeo sa totalno jakom forom. Negdje prije stotinjak godina u Transilvaniji, Elvira i njena sluškinja spavaju u krevetu. Kako nisu platili noć, vlasnik pokušava ući u sobu. Odjednom probije vrata sjekirom i sa manijakalnim pogledom Jack Nicholsonovski kaže “Hereeeeee’ssssss Johaaan” :P Možda ne djeluje ovako napisano fora, ali baš sam se nasmijao u ovom spoofu na Kubrickov “The Shining”. Nažalost, od tada na dalje humor ide prema vrlo lošem putu, neuspješno kombiniravši zahodsko-crtićko-melbruksovske fore. Kako je priča sa ciljem i namjerom bezvezna, humor je jedina stvar koja je mogla izvući film, ali ništa od toga. Katastrofa čista…

Feed (2005)

Pjevušeći neku ljubavnu pjesmicu, tip sa autom stane ispred fast fooda. Radnik mu istovaruje desetak ogromnih hamburgera i kilu pomfrita. Plaća hranu, te odlazi doma. Ulazi u kuću veselo pozdravljajući svoju princezu Deirdre – ženu od kojih 300 kila koja razvaljeno leži na metalom pojačanom krevetu. Nakon što promijene par ljubavnih izjava, tip je onako golemu počne hraniti sa hamburgerima i to hranjenje ga toliko napaljuje da počne masturbirati po njoj. Dobrodošli u svijet feedera… Čitaj dalje

Insecticidal (2005)

Cami je mlada studentica koja se ne voli zabavljati niti družiti sa fredicama. Umjesto radosti modernoga života, ona uživa istraživati kukce. Jedne večeri iz njene sobe utekne omanji škorpion, te svojom pojavom uništi seksualni snošaj glavnoj bitchy trebici u njihovom sestrinstvu. Ona popizdi te pošprica sprejom sve Camine kukce koji naposlijetku krepavaju. Kako i očekujete, kukci oživljavaju ali u sto puta većim gabaritima. Naime, naša Cami je taman dan ranije uspijela “reaktivirati u kukcima njihove pasivne prehistorijske gene”, pa su živine u kontaktu sa sprejom postale ogromne.

Film se dalje može objasniti kroz set pojmova, prema kojima možete zamisliti radnju: sestrinski party, gole trebice, kupanje u jaccuzziju, lezbijke, martial arts, masturbiranje + ogromna bogomoljka, pauci, krpelji, žohari etc. Zabavno zar ne? Kukci su napravljeni u jednom od najlošijih home-made special FX studija, tako da izgledaju doslovno kao da su renderirani na ZX Spectrumu. Film će mi ostati pamtljiv po dvije stvari: jedna od heroina u ultra malom topiću sa ultra malim grudnjakom ima veće sise nego što joj kolegice imaju glave (bez zajebancije, često su u close up kadru ona i njena frendica, sićušna azijatkinja), te po ogromnim paucima koji se glasaju cijukom poput ptičica. Jel’ moram spomenuti da ovo preskočite?

Slumber Party Massacre (1982)

Taman u vrijeme kada Trish planira slumber party sa svojim frendicama, manijakalni ubojica Russ Thorn bježi iz zatvora. Kako to uobičajeno biva, namjeri se upravo na Trish i njenu kliku. Kaže IMDB trivia da je ovo u povojima trebala biti teen parodija na slashere, pa mi je sada i razumljivije zašto film ima poneku prolaznu foru, te veliki broj falšnih scare trenutaka.

Gluma je generalno na razini imena filma, dok se poneki curičak tek malo više trudi. Uz blesavo ponašanje djevojaka, u većini situacija uzrokovano scenarističkim lapsusima, film je prepun Thornove akcije. Skoro svakih par minuta kokne nekoga na svoj osebujan način: sa povećom bušilicom koja začudo ne treba struju za svoj rad. To je dosta bezvezno, jer stalno sa njom nekoga buši, a ne znam baš dali postoje tako jake bušilice sa prenosnim akumulatorima. Čak se u jednom dijelu filma autori i sprdaju na sve to, jer jedna od cura osvetoljubivo pali blanjalicu i manično trči da se riješi ubojice. Nakon desetak metara kabel spojen u utičnicu je zakoči i ona pada na pod. Da ju je ta blanjalica malo izreckala, ovo bi bio jedan od momenata za trash hall of fame.

Btw, gledam malo što pišem – pa nisam normalan, očekujem da će film imena “Slumber Party Massacre” imati savršeno objašnjeno na koji način bušilica dobiva energiju? Pa stvarno sam blesav… Kada se već vrtim oko bajoslovnog imena, kakav bi to slumber party bio bez cuge, trave i neobaveznog pokazivanja poprsja. Fora stvar u filmu je što je ubojica od početka vidljiv, nije da se skriva iza “pogleda kamere” uz standardno otezano disanje. Uz to, čovjek kad ubije jednu trebu u školi, sa svom snagom bježi prema kombiju. Nije onaj tipičan slasher guy, koji se staloženo kreće prema svojim žrtvama. Njegov mentalni status se može vrlo dobro opisati njegovom osebujnom izjavom neduđenoj žrtvi – “sve vas volim, pa tko bi mogao ubiti sve te ljude da to ne radi iz ljubavi”. Rock on dood!

Za kraj, malo apsolutno nezanimljive trivie koje nema na imdbu: scenarij za film je napisala Rita Mae Brown, poznata spisateljica, aktivistica i bivša cura od Martine Navratilove.

Dracula 3000 (2004)

Vani vrućina, valjda trideset i nešto stupnjeva. Skupila se ekipica ljubitelja horrora i trasha, te počela vijećati o tome koji će film danas završiti na tapetu. Astro Zombies? Worm Eaters? Minotaur? Počeli smo već gledati Piranha II, ali film je bio pre normalan za naš ukus. Sjetio sam se jednog od filmova kojeg pamtim po svojoj iznimnoj (ne)kvaliteti – Dracula 3000 iliti Dracula u svemiru. Rijetko se može naići na IMDBu da neki film ima ocijenu ispod 2/10, ali i 1.9 u ovom slučaju je skoro pa pretjerivanje. Film je toliko nesnosno loš, da prelazi barijeru, ulazi u zonu sumraka, te postaje zabavan. Beware – zabavan u mom društvu, među ljudima koji znaju cijeniti najlošije od najlošijeg…

Firmi koja je radila casting bi trebalo dati nagradu za životno dijelo, ovdje glume: Casper Van Dien (Shark Attack), Coolio (Pterodactyl), te nekadašnji wet dream mnogih muškaraca, ex-Baywatch djevojka Erika Eleniak. Kad u ovu ekipu ubacimo legendarnog Udo Kiera, te ultra feminiziranog Draculu, rezultat mora biti iznimno loš. Priča je potpuno očekivana – negdje u tritisućitoj godini naši vrli heroji kruzaju sazviježđem Charpatius (heheh). Tamo naleću na napušteni svemirski brod, koji je sasvim slučajno Draculino skrovište. Yadda, yadda… Posebno se mora obratiti pozornost na Coolievo dječačko glumatanje, maestralni prikaz kvazi mega cool vampira. Tip je jednostavno katastrofalan, a jedno od njegovih mumljanja smo morali pogledati četiri puta. Mislim koji jebački vampir usred razgovora počinje urlati poput neke mačke koju je upraco spucao auto. Kraj filma? Something completely different :)

Ako tražite pravo sranje, trk u videoteku, Dracula 3000 is a way to go!

The Damned (2006)

U ritmu gangsta rapa upoznajemo se sa protagonistima današnje “poslastice” – ekipicom niškoristi frendova, te mini-klanom od četiri vampirske krvopije. U stilu filma “Fright Night”, vampiri im se doseljavaju u susjedstvo, te je na njima red da ih se riješe. Nakon što shvate da vampiri doista postoje, momci se oboružavaju križevima, svetom vodom i lukom, te kreću u borbu. Kako se kroz cijeli film provlači život u hoodu i sami glumci sa svojim izgledima uspješno prikazuju neke stereotipe. Mlađa ekipa su tipični low level latino street punks, dok vampiri izgledaju kao da su neki više pozicionirani članovi nekog narkomanskog kartela.

Iza filma stoje braća Quiroz, meni poznatiji po schlocku “Hood of the Living Dead”. Dok me njihov indie stil u spomenutom zombie filmu ostavio potpuno hladnim, kroz “The Damned” se vidi da su se na nekim zadacima dosta unaprijedili. Gluma i priča su opet na niskom nivou, ali cjelokupna kvaliteta na planovima snimanja i montaže je prilično bolja od “Hooda”. One rijetke scene vampira u akciji su odrađene sasvim solidno, sa nešto krvi, čupanja grkljana, “demonskih” očiju etc. Kada bi se ovaj film gledao kroz prizmu polu-amaterskog horror ostvarenja, dojam bi bio čak i granično pozitivan. Iz bilo koje druge perspektive “The Damned”, je ono što i naslov kaže, proklet…

Flesheater (1988)

“Night of the living dead” je zasigurno najprepoznativljiviji zombie horror film. Rijetki su oni koji su gledali film, a nisu zapamtili legendarnu opening scenu na groblju gdje se po prvi put pojavljuje ostarjeli zombie. Tu prvu “momčinu” je glumio S. William Hinzman, producent, redatelj, scenarist i glavni glumac filma “Flesheater”. Čuo sam ranije dosta mixed stvari o ovome filmu, ali uopće nisam imao pojma o tome da je kroz ovaj film produžen “život” tog legendarnog zombija. Film počinje prilično tipično, skupina mladih dolaze na selo radi partijanja uz seks, drogu i alkohol. U to vrijeme, jedan od lokalnih rednecka pronalazi nekakav kameni pentagram ispod kojega nalazi grob. Otvaranjem groba budi se nama poznati “flesheater”, te ponovno kreće u svoj mayhem pohod.

Film je vrlo dinamičan, zombiji su konstantno u pohodu, ubijanjem novih žrtava stvaraju svoje nove “kolege”. Iznenadio sam višeslojnošću scenarija, jer bi se očekivalo da će se film vrtiti oko ubijanja tih desetak teenagera. To je bio tek početak. Nakon što se njih riješe, kasnije u igru upada mlada obitelj, drugi seoski Halloween party, te masovni lov od strane ljudi na zombije. Zombiji su sasvim solidno odrađeni, izgledaju dobro, čak imaju neke ćuke u glavi jer znaju zabiti tipu sjekiru u glavu, isčupati telefonske linije etc. Gore elementi su sasvim zadovoljavajući, imamo kvalitetnih klanja, odgrizanje nosa, čupanje srca, pa i “riješavanje” neke dječice.

Kada bi netko sa manjim stažem gledanja zombie horrora pogledao ovaj film, možda bi bio i vrlo zadovoljan. Ipak su sve te zombie scene dobro odrađene, oku zanimljive i prilično česte. Postoji jedan veliki problem u cijeloj ovoj situaciji – neki dijelovi filma su blatantno izkopirani od Romerovih filmova. Tu posebno mislim na kraj, koji je čista kopija “Night of the living dead”. Doslovno, od scena lova na zombije, do sudbine dvoje “preživjelih” koji presretni izlaze iz kuće misleći da su spašeni.

DVD Cover:

Nightmare on Elm Street 3: Dream Warriors (1987)

Freddy iz back, ovaj put sa malo promijenjenim modusom operandi. U prvom dijelu je u snovima pobio poveću količinu djece iz popularne ulice Brijestova. U nastavku, Freddy ima svoj “loš dan”, te svoja ubojstva izvađa opsjedajući jednoga mulca. Dream Warriors nastavlja tradiciju prvoga dijela, dok su radi zanimljivosti i ajmo reći malo realnijeg tijeka priče, Freddyeva ubojstva u snovima, pretočena u real life samoubojstva. Na ovaj način scenaristi su vrlo jednostavno zaobišli moguća pitanja o tome zašto drugima nije čudno da poveća količina mladih ljudi umire u snovima, dok su njihova mrtva tijela u “stvarnosti” izrezbarena Freddyevom rukavicom. Čitaj dalje

Rojo sangre (2004)

Par ostarjelih glumaca čeka na audiciji, te pritom pričaju o svom životu. Dok jedan govori da mu je duhan jedini grijeh, drugi ga ohrabruje da to nije grijeh nego uživancija. Nadovezuje se na priču sa blagodatima svoga života: pijenje absinta, karanje ostarjelih žena te stavljanje malih miševa u kondom te guranje istih unutar u dubinu svoje guzice radi posebnog osjećaja mrdanja te njihovog postepenog umiranja. Makar film nije koncipiran u tonu ovakvih boleština, “Rojo sangre” je prilično čudna kombinacija satire sa horror elementima.

Poznati španjolski glumac, scenarist i redatelj Paul Naschy (aka Jacinto Molinas) upriličuje ostarjelog glumca, kojemu u životu sve ide na loše. Netko mu je silovao i ubio kćer, žena ga je napustila, nemože dobiti niti najjadniju ulogu. Kao zadnja šansa ostaje mu raditi kao animator u vrlo čudnom klubu za dekadentne bogataše. Tamo svakog tjedna upriličuje jednoga od poznatih macabre legenda, poput Jack The Rippera i Rasputina, te postepeno počinje brutalno ubijati ljude iz industrije koja ga je napustila.

Film je snimljen i izmontiran tako da doslovno imaš osjećaj da proživljavaš nečiji poremećeni san. Sve se odvija u vrlo konfuznom moodu, da jednostavno neznaš dali je film cool ili nije. Možda bi ga se isplatilo pogledati čisto radi te svoje posebnosti…

Slijedeća strana »