Deathwatch (2002)

Film prati doživljaje jedne čete britanskih vojnika koji se nakon važne akcije nalaze u sredini neprijateljskog teritorija. Hodajući kroz gustu maglu, nailaze na njemački rov u kojem u čudnom strahu nailaze na par vojnika. Jednog od njih odmah ubiju, jedan utekne dok najnestretnijeg ulove i pretuku. Ubrzo se počinju dešavati čudne stvari, zidovi rova krvare, misteriozni glasovi se čuju iz nekih prostorija, te se ljudi usred panike počinju drugačije ponašati.

Prije koju godinu sam gledao film “Bunker” koji je imao sličnu temu, te sam do jednog od komentara u ranim danima ovoga bloga mislio da je riječ o istome filmu. Sada kada sam pogledao i ovoga, mogu reći da je puno bolji od “Bunkera”, ali sve u svemu dosta su neke stvari razvučene što me je malo uspavalo. Produkcija filma je vrlo dobra, te je scenografija poprilično realna. Cijelo vrijeme tijekom razvijanja priče pokušavaš dokučiti o čemu se ovdje radi, a kada te pogodi kraj, primoran si na daljna razmišljanja. Ako pogledate film, preporučujem da se baciti na IMDB forume o filmu. Tamo provjerite dali je vaše shvaćanje filma istovjetno “javnom mijenju”.

Revenge of the Creature (1955)

Ovaj filmski dragulj je drugi dio trilogije u Gill Manu, čovjekolikoj ribi koja je godinu dana ranije zabljesnula kino dvoranama u filmu Creature from the Black Lagoon. Revenge izgleda da se nastavlja na prethodnika (kojeg nisam gledao pa nisam 100% siguran), te priča počinje u zabačenoj laguni gdje ekipa znanstvenika pokušava uloviti Gill Mana. Moram priznati da mi se film već svidio u tim početnim scenama, jer su se dosta forsirale snimke iz vode koje izgledaju jako dobro. Creature ima realističnu “uniformu” koja uključuje cijelo ljigavo tijelo, škrge, kanđe, plivaće kožice te u podvodnim scenama iznimno realno pliva (roni), što sve zajedno daje vizualno kvalitetan dojam. Nakon što ga izbomardiraju dinamitom, Gill Man pada u komu, te ga se prebacuje u neki turistički vodeni park. Tamo ga oživljuju iz kome, ali ga uz to vežu lancima i od njega rade sideshow zabavu za mase. Nakon par pokušaja, on kida lance, te na užas prisutnih izlazi iz svoga bazena.

U priču se ubacuje standardni set likova, poput znanstvenika 1, znanstvenika 2, zgodne djevojke – studentice ihtiologije (kod nje je standardno to što je prelijepa:) Dodaje se primjesa ljubavne veze, te finalni beauty and the beast odnos Gill Mana i djevojke. Makar se osjete neke rupice u priči, film ide u totalnu pozitivu baš radi toga jer se “čudovište” full često prikazuje u kadru, te u nekim trenucima izgleda mega spooky (radi efekta dišućih škrga u kombinaciji sa izbuljenim očima i ljigavom kožom). Trivia: u filmu sa jednom rečenicom debitira Clint Eastwood… Potpuno mi je bilo neočekivano njega vidjeti kao znanstvenika koji brije na testove sa miševima :))

Tamara (2005)

Tamara je geeky neugledna djevojka koja je zaljubljena u svoga profesora iz škole. Novi broj školskog časopisa na prvoj stranici objavljuje njenu priču o tome kako njihovi sportaši koriste razne nedozvoljene preparate. Ekipica lokalnih sportaša popizdi oko toga te joj sprema smicalicu. Zovu je na telefon glumeći profesora te ju pozivaju u neki motel. Ekipica se skupi u sobi do i jedan od njih upada u Tamarinu sobu i snima je u donjem rublju. Ona popizdi te nasrne na zajebante. Počinje komešanje i jedan od tipova je gurne, te Tamara lupa glavom u rub stolca i umire. Usred panike oni odlučuju da je zakopaju u šumi. Slijedećeg dana svi u bedu dolaze u školu, a ono na predavanju Tamara koja se u međuvremenu od štreberice pretvorila u vamp ženu.

Tamara je tipični ženski geek u modern-day filmovima. Vidiš i sam da je zgodna, ali kao fol joj stave naočale, razdrmaju frizuru i obuku prabakinu robu da izgleda geeky. Zajeb kod njenog nehotičnog ubojstva je bila ta što je Tamara u slobodno vrijeme prakticirala witchcraft, pa se eto vratila da se osveti svojim ubojicama. Filmić je zabavan za pogledati, makar ima nekih rupa u scenariju te par CGI efekata kojih se moglo preskočiti. Najzanimljivije je to da Tamara ne ubija, već kroz dodir kuži što svoje žrtve straši te mu na pladnju servira taj vid smrti. Sva ubojstva su korektno odrađena sa dosta krvi i gore elemenata.

Witches of the Caribbean (2005)

Uhhhhh, ajmo ovako. Neka treba dolazi na neki otok. Kako ima česte snove o vješticama dolazi na neku grupnu terapiju za slične idiote. Tu se neki furaju na vještice, neki zapravo jesu. Bla bla, neke jeftine grupne čarke, užasno loša scena orgija, specijalni efekti zelene boje, par čupanja srca – sve to umotano u imbecilnu priču degutantnih karakterisitika. Dok sam gledao film, mogao sam surfati netom jer nema priče pa nemožeš ništa propustiti. Ova ocijena od 2.5/10 na IMDBu je pretjerano velika. UŽAS… Jedan od najnepotrebnijih filmova ikad snimljenih.

Dracula’s Daughter (1936)

Među horror fanovima se uvijek pričalo da je Halloween II prvi horror koji se nastavlja direktno svoga predhodnika. Pod direktno mislim da kad bi se spojila oba filma da bi izgledalo kao da se radi o jednom filmu, bez vremenskog odmaka. E neće ići, “Dracula’s Daughter” počinje odmah nakon završnog kadra iz “Dracula”. Fora definitivno, posebice jer sam oba filma gledao u razmaku od kojih tjedan dana. Draculina kćer je grofica Marya Zaleska, koja u London dolazi da spali njegovo tijelo. Njoj je već dosta živjeti pod obiteljskim prokletstvom, te se nada da će ritualno paljenje njegova tijela pomoći da se sa nje skine kletva. Ovo se ne događa, pa pokušava tražiti pomoć od poznatoga psihijatra Jeffrey Gartha, čovjeka kojega je Van Helsing uzeo da ga brani na sudu. Da, Van Helsinga je ćapala murja, nekako mu nisu vjerovali u priče o vampirima ;) Čitaj dalje

When a Stranger Calls (2006)

Remake istoimenog filma iz 1979. je na box officeu prošao OK, dok ga je većina kritike posrala do dna. Nisam ga imao previše volje pogledati, ali dok sam bio preko bare sam na paytv vidio trailer koji me čak zaintrigirao. Originalan film je vrlo dobar, ali ima jednu veliku manu – to što je prvih pol sata genijalno, dok se ostatak filma dešava desetak godina kasnije. Remake je uzeo tih početnih pol sata, te ih proširio na cjelovečernji film. Jill je mlada djevojka koja radi prevelikog računa na mobitelu mora odraditi kaznu tako da bejbisita dvoje djece obitelji Mandrakis. Ta familija je ekstra bogata i žive u ultra modernoj skoro pa staklenoj kući, okruženoj šumom i jezerom. Prilikom bejbisitanja, Jill počne dobivati čudne telefonske pozive od nekoga tko je cijelu noć promatra.

Film je prosječan. Ništa više ništa manje od toga. Može biti da mi je nije bio toliko katasrofalno loš čisto jer sam očekivao bljuvotinu. Kad gledaš, vrlo je teško da netko može usrati cijeli taj pojam mlade tinejđerke, same samcate u kući na osami, dok netko pikira da je brutalno ubije. Znači najveća pozitiva je ajmo reći konstantna napetija atmosfera tijekom većine vremena, dok su negativnosti katastrofalni pompozni zvučni elementi, doza dosadnosti koja je rezultat priče od 30 minuta rastegnute na skoro tri puta veće gabarite, te nekako prejednostavan kraj. Glede kraja, u originalu se isti taj kraj dešava kada završi ta “uvodna” priča od pol sata, ali ipak poslije imamo uru vremena gdje se dešavaju razne stvari pa onda slijedi kraj-kraj. Kada su već dosta toga mijenali, definitivno su trebali staviti drugačiji završetak.

Moram i spomenuti najveći kiks u priči – u originalu nisu postojali mobiteli, te jedan važan detalj filma (zapravo i sinonim za original) u rimejku zaseru sa nekim bulažnjenjima sa GPSom. Neću dalje da ne bude spoilera :)

E sada kako sam ovaj osvrt napisao dva dana unaprijed, još sam malo promislio o filmu, pa evo captain’s log – supplement.

Zapravo kad malo više razmislim o filmu, on i nije prosjek, nego je ispod prosjeka. Spomenuo sam napetost, zapravo je ta napetost u 65% scena potpuno fabricirana, umjetna, uzrokovana samo sa “sound majstorom” i nekim očekivano ultra falšnim jeftinim scares taktikama. Sjetio sam se sada da je i usred priče, kao da se ubije monotonija sve te kvazi-napetosti, ubačen još jedan ženski lik, koji apsolutno nema nikakve veze za priču (osim za jedan extra killing). Ta ženska osoba uopće nije ni mogla znati kako doći do nje, a i da je, njen razlog je idiotno besmislen. Uz sve to imamo čak još jednu osobu, sa istim “funkcijama” ;) Gledajući scenarij, previše stvari je samo ubačeno radi screen timea.

Kada već pišem dodatak na osvrt moram se osvrnuti i na otvarajuću scenu filma. Montažera koji je to radio i redatelja kojemu se to sviđalo treba naći i streljati. Pre brzi cutevi, iritantna swoosh muzika među kadrova, kao da gledamo neki light LSD tripping spot. Original je ipak dosta bolji.

Calamity of Snakes (1982)

Ovaj hongkongški film je, kako bi rekli legendarni pajtonovci, nešto something completely different. Prilikom izgradnje ogromne stambene zgrade, radnici naleću na gnijezdo sa oko petstotinjak zmija. Panika se proširi, ali čim dođe heffe naređuje brutalni pokolj zmija. Slijedi 4-minutna scena reptilskog masakra. Nije bilo CGIa, sve je u mutnim vodama akcije iz “Cannibal Holocaust”. Osim što se koriste sva moguća radna oruđa i kamenje, šef ulazi u bager te sa njim počne mrcvariti cijelo gnijezdo. Po procjeni, 500-700 zmija se pozdravilo sa zemljom. Dalje imamo par sceni sa lokalne tržnice gdje se zmijama skida koža dok su još žive plus što smo počašćeni sa close-up kadrom išćupanog, ali još kucajećeg zmijskog srca.

Nakon pokolja, zmije popizde te počnu napadati radnike i ljude koji su se tek uselili u stanove. Tada se na zmije puštaju mungosi, pa slijedi petominutna snimka tipa National geographic, gdje mungosi kolju kobre i sve ostale gmazove. Kada se otkrije da među zmijama postoji “boa”, koja je kao šefica svih drugih zmija, jedina solucija je pozvati Mastera, stručnjaka za borbe protiv zmija. Sad zamislite kung fu borbu protiv zmija! Nevjerojatno, on uleće u neku prostoriju a zmije počnu skakati na njega te ih on kružnim udarcima (ala Chuck Norris) brutalno šiba. Šlag na kraju te bitke je boa koja isto tako počne skakati, vješati se, udarati, gristi, dok je master stalno štela nogama po tijelu. Čak je u jednom trenu i ugrize – da, on nju :) Vrlo je važno i napomenuti da kada su zmije u kadru, posebice kad napadaju, pozadinska glazba je ona iz Pacmana :)))

Ovo je maestralno djelo. Mislim čim se kung-fuom čovjek bori protiv zmija, nemože biti loše. Posebice je fora gledati da kroz film prodefilira valjda par tisuća zmija, dok je downside da je svim tim zmijama snimanje filma završilo pogubno…

Drácula – spanish version (1931)

Originalni “Dracula” je u Americi postojao u svojoj nijemoj verziji bez govora, samo uz blokove teksta koji su opisivali trenutne događaje na velikom ekranu. To je bila verzija filma za kino dvorane koje još nisu omogućavali reprodukciju zvuka. Ipak naj-posebniji detalj oko Dracule je to što se napravila i “španjolska verzija” filma. Naime, latinsko tržište je u ranim tridesetim godinama prošloga stoljeća bilo dosta zahtijevno i nespremno za sinkroniziranje nekih filmova. Universal je radi toga odlučio duplirati snimanja, te napraviti dvije verzije filma. “Pravi” Dracula se snimao ujutro, dok se španjolska verzija snimala sa potpuno drugim castom navečer na istom mjestu, doslovno sa prekopiranim scenama. Čitaj dalje

Route 666 (2001)

Lou Diamond Phillips, većini poznatiji po glavnoj ulozi u hitu “La Bamba”, a kult fanaticima kao šerif koji se bori protiv šišimiša u filmu “Bats”, ovaj put ima gadnu ekipu neprijatelja – zombie/duhove brutalno ubijenih robijaša. I to ne random robijaša, već najgorih ološa i jednog savim dobrog i radišnog lopova – svoga oca kojega nikada nije upoznao. LOL. Zbunjeni ste jel? Znači, gospon Dijamant Filips glumi federal marshalla, specijalista za lovljenje odbjeglih svjedoka. U kratkoj rekuperaciji njegovog života, saznajemo da je on u svojih trideset i koju godinu već bio navy seal te specijalni agent CIA. THE MAN! Prilikom pronalaska jednoga od svjedoka, maestro specijalac, njegova partnerica i topovsko meso ljudi od zakona koji idu sa njima, voze po poznatoj američkoj route 66. Pronalaze kraticu po misterioznom odvojku ceste nazvanom “route 666″. Ubrzo otkrivaju da cestu inhabitiraju četiri kreature, bivša robijaša koje su par desetljeća ranije policajci poubijali fore radi. Klanje počinje tralalalala…

Priča je katastrofalno spektakularno out-of-this-world nevjerojatno idiotno zemljačka. Ovako dosadnu priču i brutalno retardirani scenarij nisam dosta dugo vidio. Cijeli film pokušava biti witty, stalno ali baš stalno se bacaju neke fore, koje su preloše. Sve je tako nekako izmiksano, gnjusno, ružno za mozak. Izkopirani su svi mogući klišeji, doskočice, fore i to sve u jedan negledljivi džumbus. I to ne pričam o velikim glupostima poput toga što nam protagonista nikad nije upoznao oca i sada sasvim slučajno usred pičke materine naleće na njegovu zombioidni verziju, nego o malim stvarima koje su samo čupane iz drugih filmova i bacane ovdje. Neki likovi su isto tako samo zaljepljeni na filmsku traku, fore radi, nemaju nikakve poante. Scene su nelogične, sve je izbrkano. Ma, povraćotina totalna :) Jedino što je dobro u filmu su ti nazovimo ih, zombiji. Izgledaju kul, modus operandi im je krvav, te oni su jedini tračak svijetlosti u ovoj crnoj rupi.

Tales from the Crypt Season 3 (ep. 25-29)

Na Tales from the Crypt seriju mi je uvijek bilo gušt naletiti na raznim njemačkim TV kanalima. Makar sam kužio samo kad bi netko rekao “ja” ili “nichts”, kad vidiš onog kosturavog Crypt Keepera nemožeš prebaciti kanal. Modus operandi kod Tales from the Crypt serije – stripovski izvornik, creepy priča te brdo poznatih glumaca i redatelja. Trenutno gledam treću sezonu ovog serijala i ovo su prvih pet (od šest) epizoda sa prvog (od tri) DVDa. Čitaj dalje

Slijedeća strana »