Maniac Cop (1988)

Ovaj film mi je uvijek bio u posebnom sjećanju. Sada kada sam ga opet pogledao, zapravo sam se ugodno iznenadio. Mislio sam da ću se više smijati budalaštinama, a ono Maniac Cop je ispao film sa relativno elaboriranom pričom, dosta akcije, te sa cool ubijanjem. Prva stvar što mi se svidjela je inicijalna učestalost našeg policajca manijaka u akciji. Redom: murjak ubija nekoga, pa 2 minute priče, pa opet drugo ubojstvo, pa dve minute priče itd. Već u prvih dvadesetak minuta smo imali tri ili četiri akcije, od brutalnog davljenja uz poneki lom kostiju, do gušenja žrtve u friški cement. Sada kad nakon ovakavog ratnog plana ubojstvo-priča pa repeat pomisliš da će se cijeli film vrtiti u tom điru, ali dolazi do sub-plota namještanja ubojstava mladome policajcu kojega je utjelovio Bruce Campbell. Iskreno, Bruce je glumio kao da je prvi put stao pred kameru, nekako jednolično, ali jebiga ipak je to Bruce, njemu je sve oprošteno :) Film ima dosta stereotipa, posebice nekih šlagovrta koje izriče glavni detektiv, te poneku blesavoću, ali sve u svemu “Maniac Cop” je vrlo dobra zabava.

Priča se vrti oko misterioznog murjaka koji nasumično ubija nedužne ljude. Bilo mi je totalno dobro to što kroz cijeli film neznaš jeli tip običan čovjek ili je mrtvi murjak sa natprirodnim moćima. Ima brdo stvari što idu u korist i jedne i u druge strane priče, ali se tek u zadnjem kadru otkriva istina. Za one koji se bolje sjećaju, Maniac Cop je dobio i dva nastavka, u kojima osim “manijaka” Roberta Z’Dara glumi i b-legenda Robert Davi :)

Redatelj filma je vrlo dobri William Lustig, koji mi je ostao u pamćenju po opičenom filmu “Maniac”, te po zakon zabavnom horroru “Uncle Sam”. Usput, on je čovjek iza Blue Undergrounda, relativno novije firme koja izdaje rijetke i strane filmove na poprilično kvalitetnim DVD izdanjima.

Guinea Pig: Flowers of Flesh and Blood (1985)

Evo jedan film za one koji misle da iz Azije stižu samo filmovi o duhovima, mrtvim djevojčicama sa dugom crnom kosom, dječacima sa ultra blijedim tenom etc. Guinea Pig serijal je zasigurno jedan od najkontroverznijih setova filmova proizašlih iz bespuća Japanskog undergrounda. Prateći uspjeh prvoga Guinea Pig filma, Devil’s Experiment, 45minutnog ultra realističnog prikaza snuff filma, autor serijala je prišao poznatom manga strip crtaču Hideshi Hinou. Dogovor je pao da za drugi dio serijala naprave ekranizaciju njegove mange “Flowers of Flesh and Blood”. Priča, ako se to tako može nazvati, se vrti oko luđaka sa samurajskom maskom koji otima mladu Japanku, te je u 40 minuta vrlo realnog grafičkog gorea muči i sjeće na komadiće. Film je i snimljen tako da nema nekih poveznica u priči, neznamo tko je “samuraj”, zašto to radi, zapravo sve se bazira na kasapljenje jadne djevojke.

Samuraj tijekom svake svoje akcije prema djevojci ima kratak monolog u kojemu parafrazira ljepotu pupanje cvijeća sa rezanjem ljudskih udova. Modus operandi mu je slijedeći – ženu zaveže za stol te joj uštrca neku drogu pomoću koje ona, kao fol, ne osjeća bol nego čak i uživa u njoj. Njeno oskrvnuće počinje sa korištenjem noža sa kojim joj reže dlanove na zapešćima. Nakon što odu oba dvije ruke, počinje sa drugim nožem rezati pazuhe te kad dođe do kostiju koristi čekić i dlijetao za rješavanje “tvrđih” problema. Sada kreće na noge te sa mesarskom pilom joj reže koljena. Poslije toga malo snifa njeno meso, te kreće na masakriranje trbuha sa skalpelom. Par minuta kasnije, crijeva vise do poda. Slijedeći korak je odrubljivanje glave sa sjekirom, te finalni touch – vađenje očiju sa žličicom za kavu…

Makar je film snimljen za kojih dvjestotinjak tisuća kuna, specijalni efekti su toliko nadrealno dobri, da se na trenutke i sam pitaš jeli ovo film ili pravi snuff. Bez zajebancije, toliko su jebeno dobri… Ovaj film je dobio prilično pozornosti kada je par godina kasnije jedan japanski serijski ubojica jednu od svojih žrtava ubio na potpuno isti način kao u filmu. Mislim tip je bio manijak, u kući mu je nađeno preko 700 VHSova raznih manga i hentai sranja, a i čak dvije kopije ovoga filma. Autori filma su bili par puta na murji, i radi ovog manijaka, ali i radi tog što je velika količina ljudi mislila da je ovo pravi snuff film. Jebeš sada kad dobiješ DVD sa filmom izdan od neke firme, ali prije dvadesetak godina ovo se dijelilo na bootleg VHS kazetama, pa se stvarno moglo pomisliti da se zapravo neko sranje i desilo. Jedna od poznatijih priča vezana uz ovaj film je da je poznati američki glumac Charlie Sheen naletio na film, te ga panično poslao prema FBI-u i MPAA.

Bottom line, nikada u životu (osim možda u prvom dijelu serijala u kojemu je sve snimano nekako prljavo, realno, bez title i end creditsa) nisam vidio realniji prikaz gorea. Toliko se prašine diglo oko realističkih scena da su autori morali snimiti i “The Making of Guinea Pig”, u kojem su se mogli viditi isječci sa snimanja te se moglo uvjeriti da scene ipak nisu stvarne već rezultat impresivnih specijalnih efekata.

Vamps: Deadly Dreamgirls (1995)

Od svih filmova kojih imam, pred jučerašnje spavanje ja izaberem onaj sa taglineom: “Tonight… Heather will be Lap Dancing for her Soul!”. Mislim, stvarno neznam što mi bi, hormoni valjda tražili film o vampiricama striptizetama, a mozak sa svojom “go with the flow” filozofijom potvrdio odluku. Noćni bar “Vamps” vodi obitelj relativno zgodnih vampirica sa spektakularno lošim frizurama. U prvih pol sata filma ima valjda 15 minuta snimi striptiza, koji ne bi napalio ni čovjeka koji trune na napuštenom otoku. Poslije svakog tog akta, pada neka žrtva, jer su djevojke gladne. U priču ulazi Heather, trebica koja želi postati striptizeta, te Seamus, njen školski kolega, a sada svećenik. Neš ti svećenika koji u dnevnoj sobi ima poster na film Buffy the Vampire Slayer. Vlasnica noćnog kluba pokušava “povampiriti” Heather, a Seamus se dakako bori da se to ne dogodi.

Ovo je tipični indie horror, što se može viditi po tipičnim odlikama:

1) Loša gluma, jer redatelji zapošljavaju većinom svoje frendove
2) Kroz film ima brdo geekovskih referenca na druge horrore, te uskom krugu poznate scream queens etc.
3) Kamera svako toliko snimi nekog tipa u kadru koji ne bi trebao biti tamo, recimo dve trebe same se stripaju jedna za drugu, a u kadru se vidi ruka nekog tipa koji stoji do njih. Kad snimatelj to shvati, samo pomakne kameru u lijevo i scena se samo nastavlja.
4) Raja u strip baru je toliko falšna, čak u jednoj sceni kamera snima ljude, a jedan tip se baš u prvom planu okrene prema kamermanu, nasmije se i nazdravi mu u kameru :))

I ne, nemojte misliti, ok film je šrot, ali bar ima golih trebica. Scene stripanja su stvarno previše mlake i nezanimljive. Kad dodate u taj miks frizure, stvar ide kvragu ;)

R1 DVD cover:

Shark Zone (2003)

Moram priznati da sam fan loših horrora o morskim psima ubojicama, tako da sam sa oduševljenjem pohitao pogledati Shark Zone. Kako već imam nekakav osjećaj za ovo, film me nije razočarao, jer se potvrdio kao jedan od lošijih filmova sa ovom tematikom. “Shark Zone” počinje sa poprilično glupavim uvodom stare galije koja se prije par sto godina usred oluje potpopila i sa sobom na dno oceana odnela oveću količinu dijamanata. Čitaj dalje

Day Watch (2006)

Jučer sam došao kasno doma, radio do osam, popio par pivica u lokalnom bircu i baš sam htio pogledati nešto drugačije. Uz sve filmove na lageru, trenutni gušt mi je bio za drugim dijelom čudne ruske trilogije o borbi ratnika dana i noći. Prvi dio, Night Watch me je poprilično zbunio, ali i zainteresirao za ovaj serijal. “Day Watch” počinje u spektakularnom Lord of the Rings điru napada vojske na neko sveto mjesto. Odmah u prvim scenama se vidilo da je budžet bio eleviran, te su scene vojnika na konjima koji svojom brzinom probijaju zidove citadele izgledale kao u holivudskom A filmu. Film je sam po sebi dosta zbunjujuć, tako da ako niste gledali prvi film, biti ćete ekstra izgubljeni. Antonov sin je potpuno prešao na stranu noćne straže, te se “Day Watch” vrti oko kreiranja sukoba među sila dobrog i zla, do kojega na kraju i dolazi.

Jebote pokušavam nešto smisleno napisati o filmu, ali neide. Ovo se stvarno treba pogledati da bi se neke stvari shvatile. Bottom line je da gledatelj mora očekivati da neće shvatiti bar 20% filma, ali i uz to neznanje svi konci se bez problema mogu pohvatati, te je “Day Watch” poprilično zanimljivo djelo. Vizualno je savršeno snimljen, neke scene poput kataklizme izgledaju prejebeno. Ako se dobro sjećam prvog djela, ovdje ima više nekakvih opičenih trenutaka, poput povremenog puštanja muzike koja izgleda kao da je uzeta iz nekog crtića, te scena poput nogometaša na posteru koji na tren oživi i namigne nekom tipu (bez ikakve veze za radnju, čisto tako, odjednom se to desi), opetovanog tango plesa koji kao da je snimljen na nekom natjecanju etc. Eh da kako sam mogao zaboraviti slijedeće: treba pokušava na telefon dobiti tipa koji je odjebava. Vozeći ferrari ili neki bijesni autom nekih 500 km/h, proleće kroz ogradu i počne voziti po vertikalnoj strani 50 katnog nebodera. Tako piči ona po neboderu i kad dođe do stana od tipa zakoči i uleti mu sa autom u dnevni boravak. Spektakularna scena, koliko nema veze sa realnosti (a kao vojska mraka i dana imaju), toliko izgleda vizualno savršeno. Takav vam je ovaj film, vrti svoju priču, koja je isprepletena sa opičenim situacijima. Neke ćete shvatiti, dok većinu trebate uzeti “zdravo za gotovo”. U kontekstu ovog bloga, moram i spomenuti da se “Day Watch” po horror tematici udaljio od svog prethodnika, koji i sam nije imao previše veze sa horrorima…

Ju-Rei: The Uncanny (2004)

Još jedan u seriji japanskim horrora o prokletstvima. Već na samom početku sam se pozitivno iznenadio jer film, makar “smrdi” na kopiju popularnijeg Ju-Ona ima svoj “originalni” način prikazivanja radnje. Naime, u svakom filmu o prokletstvima pokušava se otkriti kako ga spriječiti, dok ovdje radnja filma teče od kraja prema početku. Nema rješenja prokletstva, već sa radnjom koja je podijeljena u 10 odlomaka, pokušavamo shvatiti što je uzrokovalo prokletstvo. U svakom od spomenutih 10 odlomaka, duhovi ubijaju po jednu osobu koristeći tipični modus operandi – strah, jeza, smrt. Omanji odmak od stereotipa se osjeća u ponašanja duhova u jednom od odlomaka. Baš se vidi utjecaj amerikaniziranih filmova iste tematike, jer osim azijskog čistog straha, duhovi miču objekte, bacaju cvijeće, čaše etc. Film je interesantan, ali moram primjetiti da cjelokupni ugođaj kvare ispodprosječni specijalni efekti. Ta činjenica se može objasniti i malim budžetom filma, jer je sniman direkt za video tržište.

Squirm (1976)

Neku generičku vukojebinu u centru Amerike pogađa nevrijeme. Kiša, vjetar i sve što dolazi sa time ruše električni stup koji milijune megawata (u filmu razbacivali su se sa jedinicima) struje odpušta u zemlju. Kako je ta selendra poznata po uzgajanju crva, struja utječe na njih i oni počinju izlaziti na površinu zemlje i žderati ljude. Nakon svih killer životinja, od čega posebice moram istaknuti, ubojite komarce, žabe, čak i puževe, nabasao sam na film sa ubojitim crvima. Čitaj dalje

Enter… Zombie King! (2003)

E sad, ovo je doista poseban film. Prije desetak i više godina sam često gledao kečere. E pa ako se sjećate osim ovih svih američkih federacija, dosta su jaki bili i meksički turniri. Kod njih je bilo posebno što je svaki kečer preko lica morao imati neku masku. Da skratimo, ako vam to još nije poznato, pogledajte sliku uz ovaj post. E sada zamislite tim američkih kečera sa maskama koji se bore protiv zombija? E pa oko toga se vrti ovaj film :) U prvom planu je Ulysses, pravedni i poznati borac, koji kreće na odmor sa fellow kečerima Mercedes i njenim bratom Blue Thunderom. Moram spomenuti da svi kečeri od 0-24 na licima imaju svoje maske. E sada u priču uleće, Tiki, meksički borac, kojemu je specijalnost hrvanje sa zombijima. On svoje zombije pazi, mazi i hrani, tako da su oni malo pitomiji pa da se može u ringu šibati sa njima. Tijekom jednog meča, pravi , znači ne Tikijevi, nego zombiji koji inače se šeću po šumama, napadaju posjetioce te kreće epska borba između našeg društva kečera i miserioznog Zombie Kinga. Dakako Zombie King je bivši kečer sa kojima Ulysses ima nedovršene račune, dok je “kraljev” pomoćnik čovjek koji je ubio Blue Thunderovog tatu u ringu :))) Kad uz to ubacimo kečericu French Vixen koja “uzgaja” genetski modificirane zombije – spektakl kreće…

Film je totalno opičen, uopće nije sniman u nekom šrot điru, već izgleda čak dosta kvalitetno, u nekim djelovima totalno stripovski. Ulyssesovi česti monolozi tematikom i bojom glasa podsjećaju na Bruce Campbella, što je dakako plus. Posebice je čudno gledati razgovor između dva maskirana kečera u kojemu se referenciraju izreke Platona i Aristotela. Mislim WTF? :)) Svi fajtovi sa zombijima u filmu su napravljeni u dva oblika – početni total kečerski đir sa svim blagodatima, bacanja, dizanja u zrak, vrtenja, te finalni koji završava sa čupanjem glave. Uz sve to, muzička podloga filma je opaki surf rock, koji samo pospješuje cijeli dojam o filmu.

Ako vam je ideja o kečeru koji se bori sa zombijima čudna, moram vas samo informirati da je to recimo nekakav hommage na poznate meksičke filmove o kečeru koji se borio protiv dracule, frankensteina i svih čudesa na koje je mogao naletiti. Mislim da je to bilo prije kojih tridesetak godina, ali nisam siguran, neda mi se tražiti po IMDBu. “Enter… Zombie King!” iliti “Zombie Beach Party” je definitivno posebno campy djelce, koje će zasigurno naći svoje fanove.

Friday the 13th (1980)

Prošlo je stvarno dosta vremena od kada sam zadnji put pogledao ovaj film, pa sam odlučio da se vratim malo u korijene slashera. Kome još u današnje vrijeme nije poznat Jason, ubojica sa hokejskom maskom i mačetom. Mačeta mu je samo jedno od “poznatijih” oružja, u svojih desetak nastavaka koristio je svakakve tipove oruđa i naprava za masakriranje svojih žrtava. Većina ljudi nezna, kao što nije znao i lik Drew Barryomore u prvome Screamu, da inicijalni ubojica u Friday the 13th nije Jason, već njegova demetna majka. Priča je bila slijedeća – negdje u pedestim godinama, mladi Jason se utopio u jezeru, jer su teenagere koji su morali čuvati djecu u kampi, lupili hormoni pa su u svojoj “igri” previdjeli njegovo utapanje. Slijedeće godine, u istom tom kampu, netko ubija par srednjoškolaca. Format slashera je zadovoljen, dobili smo uvod u nešto što se desilo prije xx godina, idemo dalje. U sadašnje vrijeme (tj. tadašnje, u doba snimanja filma), kamp Crystal Lake se ponovno otvara, te kao ispomoć vlasniku dolazi grupice teenagera. Vrlo brzo, jedan po jedan završavaju mrtvi…

Makar je ovo jedan od najboljih, tj. ajmo reći najbolji film iz Friday the 13th serijala, nisam baš bio ono ultra impresioniran. Glumci većinu scena “pre-glumljuju” što bi se i očekivalo od ovakvoga filma, ali po meni najveća negativnost je to što priča teče dosta sporo. Sa druge strane, velika stvar za film i za njegov kultni status u horror žanru je pametna odluka da se na set dovede Toma Savinija. Njega sam već par puta spominjao na blogu, ukratko za one koji nisu upoznati sa njegovim djelima, Savini je jedan od najboljih make-up effects umjetnika. Radio je na velikom broju legendardnih horrora, posebice ga se pamti po Romerovom Dawn of the Dead. Ako je Friday the 13th po izvedbi prosječan slasher, iznad prosjeka ga dižu definitivno Savinijevi fantastični (posebice za to vrijeme) efekati. Sjekira zabijena u glavu mlade teenagerice nikada nije izgleda bolje, pa dalje, većina ljudi pamti scenu probijanja tada nepoznatog Kevin Bacona sa oštom šipkom kroz grlo. Radi tih bravuroza, film je definitivno postao mnogo impresivniji. Kada gledaš film u cjelosti – priču, efekte, kultni status, te utjecaj na razvoj slasher žanra, ovo je ipak legendarni film koji bi trebao biti obavezno “štivo” za svakog ljubitelja horrora.

Slušao sam par DVD audio komentara oko filma i čitao o njemu u par knjiga pa evo par zanimljivih činjenica što sam zapamtio:

- Čovjek koji stoji iza ovog filma, Sean S. Cunningham, je prije nego što je uopće se počeo pisati scenarij za film skupio neku lovu i objavio par oglasa u popularnim novinama reklamirajući Friday the 13th. Kako nije imao love za snimati film, sa ovom “guerilla” taktikom je uspio napraviti veliki interes i sakupiti unaprijed lovu za film koji se još nije počeo ni raditi.
- Ime filma je Seanu palo na pamet prije bilo kakve ideje o priči. Rekao je sam sebi da bi definitivno uspio prodati neki film koji se zove “Friday the 13th” i tako je sve krenulo.
- Betsy Palmer koja je glumila Jasonovu majku, prije toga je snimala samo “obične” filmove, te je bila poznata kao girl next door djevojka u raznim produkcijama. Nakon što je pročitala scenarij, odmah je odbila participiranje u filmu. Taman joj je u to vrijeme crknuo auto, pa je rekla, ajde nek mi honorar pokrije kupovinu novog auta. Mrzila je ideju da glumi u horroru, te je mislila da je film takvo sranje te da ga nitko neće gledati. Radi toga je i pristala, a “Friday the 13th” je postao toliko popularana da su nju počeli vezati samo uz taj film.
- Frank Mancuso, čelnik Paramounta je na svoje nahođenje napravio presedan te je “Friday the 13th”, low budget horror sa nepoznatim glumcima počeo prikazaivati po cijeloj Americi kao da je film sa A liste. Rizik se ispaltio, film je zaradio oko 40 milijuna dolara.
- Inicijalni kraj filma nije imao scenu Jasona koji se diže iz vode, to su predložili distributeri radi a) šokantnijeg kraja b) mogućnosti nastavka. Kako i sami vidimo i jedno i drugo je učinjeno.

BloodRayne (2005)

Često serem po Uwe Bollu, a čovjek je zapravo genijalac. Mislim nemogu vjerovati da netko može snimiti toliko loših filmova u malom vremenskom razdobolju. Čovjek se konstantno trudi, ali svaki njegov film završava satran od strane kritike, fanova, uličnih pasa, tratinčica etc. Čovjek je toliko spektakularno loš da i njegovo najbolje djelo (ovaj film), na kraju ispadne najlošije. Mislim rijetki ljudi mogu napraviti film koji se može dičiti ovakvim karakterisitikama. Ali Uwe nije bilo tko, Uwe je vizionar šrota. Čitaj dalje

Slijedeća strana »