Happy Birthday to Me (1981)

Crawford Academy je ultra elitistički fakultet gdje se skuplja bahata prljavo bogata mladež. U centru pažnje je ekipica koja se zova Top 10, u kojoj se nalazi i Virginia, djevojka sa dosta sjebanom prošlosti. Malo po malo kroz film se otkriva što joj se to zapravo desilo, pa neću otkrivati detalje, osim što ću spomenuti da je u igri bila i lobotomija ;) Film počinje u potpunom slasher điru – ubojica počinje “brutalno” ubijati članove ove grupe. Brutalno je pod navodnicima, jer je jedan od taglineova filma bio nešto poput šest najbrutalnijih ubojstava koje ćete ikada vidjeti. Makar su neka ubojstva dosta zanimljiva, poput onoga koji će pokazati drugu dimenziju korištenja ražnjića, očekivao sam mnogo više. Ima krvi i zabave, ali čim vidiš izgled scene gdje će se desiti ubojstvo, već unaprijed možeš shvatiti koji će objekt završiti u nekom dijelu buduće žrtve.

Već se nakon prvog ubojstva moglo viditi da ovo neće biti tipičan slasher. Znate i sami ako volite ovaj podžanr, da postoje nekakava pravila o tijeku događaja u slasheru – e pa ovdje se već na početku neke stvari mijenjaju. Kasnije su promjene takve da film prerasta u crossover između slashera i psihološkog trilera. Film me je baš radi te svoje različitosti dosta okupirao, te sam cijelo vrijeme bio koncentriran na lovljenje raznih tragova koji bi me vukli prema rješenju misterija o ubojici. U neke trenutke je ovo bilo dosta teško jer film pati od dosta nedorečenosti i blatantnih nelogičnosti ubačenih samo da ti u glavi kreiraju nove upitnike. Kraj filma je toliko neočekivan i nebulozan, da mi je iskreno pokvario sveukupni dojam ovog kanadskog slashera. Sve u svemu, ako volite slashere, ovo je jedan od onih dvadesetak koji spadaju u kremu slasher razdoblja.

The Maid (2005)

Rosa, siromašna mlada next-door-girl filipinka stiže u Singapor da zaradi koju kintu te da s time pomogne svome bratu koji je teško bolestan. Kao sluškinja počinje raditi u obitelji naizgled dobrih i umiljatih opernih umjetnika. Taman u vrijeme njenog dolaska počinje se slaviti Kineski Sedmi mjesec, period kada se otvaraju vrata pakla te iz njega izlaze gladni duhovi. Od tada Rosi se život poprilično mijenja jer na svakom koraku počinje vidjeti duhove mrtvaca. Makar su duhovi jebeno spooky, tijekom cijelog filma oni rade samo napetu atmosferu, te osim što nju tjeraju na ludilo, nisu uopće nasilni. E sada, po atmosferi film dijelim na dva dijela. Prvi je ultra spooky, baš ono pravi azijski štimung, kapljanje vode, nečiji koraci usred noći, uthinuta glazba, kucanje srca, iznenadne pojave krvavih i masakriranih duhova – baš ono fantazija čista, samo još jedan dokaz da jedini, ali baš jedini horrori koji te mogu prestrašiti dolaze sa dalekog istoka. Drugi dio filma mi je koliko i spooky, toliko i djelomično razočaravajući, jer očekuješ da će se sa duhovima početi dešavati nešto stravično, napadi, ubijanja, a priča se polako miče sa duhova na otkrivanje misteriozne tajne njene nove singapurske obitelji.

Glumica koja tumači ulogu Rosu mi je bila savršena za ovu ulogu. Baš je taman upriličila ulogu zgođušne, krhke te isprepadane filipinke u svijetu o kojemu nezna skoro pa ništa. Jezik joj je nepoznat, običaji, vjerovanja, sve joj je to nešto novo. Gledatelji se radi toga mogu potpuno uživiti u njeno psihičko preživljavanje među nemirnim duhovima.

Film je savršeno sniman, neke scene ti mogu zbog svoje vizualne savršenosti doslovno uzeti dah. Strašnije scene filma su rađene po uspješnom kalupu Ringua, Ju-On i Dark Watera. U nekim dijelovima se skoro mogu vidjeti hommageovi na ta remek dijela azijske kinematografije. Sve u svemu, nakon uvodnih tridesetak minuta sam mislio da će The Maid biti prejeben film, ali je kasnije malo zaštucalo, ali bottom line ovo je mnogo bolji film od većine koje sam gledao u zadnjih par mjeseci.

Cannibal Holocaust (1980)

Ako se ne varam, ovo je jedan od filmova koji je dobio najviše napada, tužbi, zabrana, cenzuriranja i ostalih sličnih društvenih kritika. Nakon što pogledate film ili samo pročitate ovaj osvrt znati ćete zašto. Ako ste ljubitelji životinja, nemojte čitati dalje, postoji mogućnost da će te me htjeti poslati u kurac radi detalja koje dijelim s vama. Nakon gledanja filma sam dosta iznenađen sa cjelopkupnom pričom. Uvijek sam mislio da je ovaj film spominjan samo i isključivo radi brutalnih scena, ali na svoju radost mogu zaključiti da se kroz film vrti jaka kritika ljudi i društva uopće. Sama završna rečenica koja išla nešto poput “Who are the real cannibals, them or us?” je savršeno upakirala ovu priču o prelasku nekih moralnih granica pri dokumentiranju nepoznate kulture.

Radnja u dvije rečenice: ekipica koja odlazi snimati dokumentarac o kanibalima nikada se nije vratila. Nakon nekog kraćeg vremena, antropolog kreće u potragu, te pronalazi njihove leševe ali i snimke. Gledajući snimke, koje izgledaju dosta realno, dolazimo do nekih gnjusnih scena uključujući:

Glumljene scene

- brutalno ritualno silovanje sa tupim predmetom, pa sa kuglom blata i kamenjem te umlaćivanje nekom toljagom
- pucanje sačmaricom direkt u lice
- čupanje djeteta iz trudnice i zakopavanje istoga pod blato
- rezanje spolnog organa te hranjenje istim
- generičke scene čupanja, rezanja, rezbarenja ljudskog tijela koje su ultra gore ali mila majka prema scenama iz donje grupe

Realne scene

- lov velike kornjače, te eksplicitno i detaljno snimanje kasapljenja, rezanja udova i hranjenja sa utrobom
- pucanje puškom u malu svinjicu
- rezanje glave malom majmunu
- kasapljenje oveće zmije, te pauka i raznih drugih životinjica

Sve u svemu, ovo je naj eksplicitniji film koji sam gledao, možda nema najviše gorea, ali scene koje su stvarne snimke su baš degutantne.

Uvijek sam mislio da je ime ovog filma onako teatralno, da je riječ holokaust uzeta jedino jer je sinonim za među ljudsku katastrofu. E pa nije, jer u filmu imamo holokaust i to ne kanibala prema ljudima, nego ljudi prema kanibalima. Dok gledaš film, zapitaš se kako zapravo snimaju neki dokumentarci. Koliko zapravo ljudi utječu na ono što mi vidimo kao finalni proizvod.

The Dark Hours (2005)

Samantha je zgodna psihijatrica koja otkriva da joj tumor na mozgu, koji je do tada stagnirao, počinje rasti. Pokušava podijeliti tu vrlo lošu vijest sa svojim mužem, polu-propalim piscem, ali on joj neda do riječi te govori kako za vikend mora otići od kuće. Kako završava knjigu, treba mu mira pa odlazi sa svojom asistenticom, inače Samanthinom mlađom sestrom (khm khm, pustiti muža sa mlađom slatkom sestrom) u kolibu usred neke pripizdine. Samantha odlučuje da će im se naknadno pridružiti, ali nakon što ulazi u kolibu, stvari više neće biti iste.

Te noći, u kolibu ulaze dva luđaka, koji počnu manijakalno maltretirati Samanthu i njenu familiju. Glavni luđak je njem bivši pacijent, na kojemu je ona radila nehumane eksperimente tražeći lijek za svoju zloćudnu bolest. Od ovoga dijela film nastavlja u jednoj čudnoj, klaustrofobičnoj i pomalo dementnoj atmosferi. Što se zapravi zbiva, morati ćete tijekom gledanja otkriti sami :) Nakon što sam napravio svoj zaključak, otišao sam na IMDB i iznenadio se da je situacija slična kao u filmu The Descent, različiti ljudi su došli do potpuno drugačijih zaključaka. Ja sam bio vrlo blizu, ali ne potpuno ;) Da, ako mislite gledati film, nemojte prije toga proviriti na IMDB da si ne ubijete gušt.

Film je jako zanimljiv, makar mi je bilo čudno da traje samo negdje oko 77 minuta. Scene teroriziranja Samanthine obitelji su me na trenutke podsjetile na majku svih teroriziranja, Kruga i njegove ekipe iz legendarnog “House on the Edge of the Park”. Veliki plusevi osim twista i par eksplicitnih gore scena, idu i u uvjerljivoj glumi luđaka i Samanthe – on u potpunosti zrači manijakalnošću, dok je ona savršena u ulozi hladne doktorice.

Creatures from the Abyss (1994)

Osvrt ne počinjem kratkom razradom priče već konstantacijom da ovako glup film već dugo nisam gledao. Neznam gdje da počnem, ali već uvod obećava da je ovo “ride of a lifetime”. Dva tipa i tri žene se krcaju na omanji gumenjak i kreću prema nekom otoku. Slijedeći kadar, mrkli mrak, oluja, naleću na leš u moru i vide usred pučine neki bijeli brod. Penju se na njega i makar su vidili leš i očito je cijela posada nestala u vidu magle, njima je potpuno logično razmišljati da si idu napraviti večeru te da malo pro-partijaju. Ah ti stariji tinejdžeri, samo party party party. Istražujući brod otkrivaju da se tu dešavaju nekakvi eksperimenti na ultra čudnim ribama, ali ih to previše ne zabrinjava. Meni bi bilo ipak relativno čudno da vidim ribe sa rukama i krakovima, ali ajde… Tijekom večere jedna od trebica si skuha jednu od sumnjivih riba i situacija počinje biti kao ultra jeftini rip-off The Thinga. Živine se nastanjuju unutar ljudskog tijela, te kasape unutarnje organe i pretvaraju čovjeka u polu morsku kreaturu.

Od negdje šesdesete minute napokon dolazi do par dobrih scena. Priča iza ovih morskih nemani je nešto poput ovoga (da bude zanimljivije staviti ću samo par poveznica pa sami zamislite genijalnost autora) : toxični otpad – planktoni – prehistorijske ribe – seksualna devijacija. Cool zar ne? ;) U filmu imamo dva tipa predatora, jedan su leteće piranhe (ništa novo, već sam ranije gledao Piranha II: Flying Killers) i mutacije čovjeka i raznih morskih organizama. Mutacije su snimljene doslovno u Evil Deadovskom stilu, shot by shot, ultra jeftini monstrumi sa pipcima, ribljim glavama i ljudskih zubima ;) rotflmao. Efekti vezani za leteće ribe su još lošiji, kad ih vidiš nemožeš vjerovati da to postoji. Da se film upotpuni u ultra šrot điru – gluma je katastrofa, scenarij je degutantan, a sinhronizirani glasovi glumaca (talijanski->engleski) su toliko monotoni da ti ubiju svaku volju za “uživanjem” u filmu. Inače sam fan različitih mutant životinja horrora, ali negdje se treba zacrtati granica…

Man with the X-Ray Eyes (1963)

Dr Xavier je na tragu brejk-tru otkrića, nekakve vrste “otrova” koji bi ljudima omogućio da vide mnogo više nego što im to urođeni organi vida (iliti oči za neke tupavije:) dopuštaju. Nakon par neuspješnih testiranja na majmunima, te odjeba od strane financijera, odlučuje sam sebi uštrcati te kemikalije u oči. Nakon prvog auto-testa, Xavier dobiva moć gledanja stvari kroz fascikle, robu itd. Ukratko eksperiment je uspio, ali “mala” negativna posljedica je što vidi razne svijetle boje koje mu uzrokuju ogromnu bol. Malo po malo, uštrcavanje kemikalija postaje poput ovisnosti, i Xavier totalno gubi vezu sa realnosti. Zamislite samo da vam oči vide, kroz sve predmete što inače vidite. Ljudi postanu kosturi, auti, zgrade i sve ostalo postaju samo mrlje različitih boja. Sve u svemu gadna stvar. Slijedom okolnosti Xavier ubija svoga prijatelja i kolegu, te malo po malo degradira – postaje atrakcija u cirkusu, lažni iscijeljitelj, čak ode i u Las Vegas varati po kazinima :)

Zaželio sam se pogledati nešto malo drugačije, nešto što koketira sa horrorom, ali ne spada u potpunosti pod tu definiciju. Film je producirao i režirao Roger Corman, ultra poznata ličnost u svijetu B filmova. Gluma je stvarno na zavidnom nivou, kad pogledaš malo filmove iz ovog doba, vidiš koliko je velika razlika među tadašnjim i sadašnjim glumcima. Makar je tema old school sci-fi-oidna, u filmu se stvarno pazilo na priču, te u nijednom trenu mi nije bila dosadna ili monotona. Efekti su snimani u Spectromaniji (hehe uvijek kad gledaš end credits od filma saznaš nekakvu blesavoću), nekakvom tip-top tehnikom iz toga doba. Makar po današnjim standardima, to njegovo gledanje kroz stvari izgleda dosta nejasno i čudno, tada je to zacijelo generiralo wow efekt.

Braindead (1992)

Peter Jackson je mega faca. Ultra uspješan redatelj, producent, xy, yx, sve u jednoj osobi. Nakon što je režirao Lord of the Rings, Jackon je postao bog i batina širokoj populaciji ljudi. Ja čovjeka cijenim, možda i najviše među svim redateljima, ali dakako ne radi LOTR trilogije, ne radi genijalnih Heavenly Creatures već radi par filmova koji, svaki u svojoj količini, flertuju sa horror žanrom. Dakako mislim na Frighteners, Braindead, Bad Taste i Meet the Feebles. Neću u detalje o filmovima koji nisu tema ovoga osvrta, biti će vremena za to. Dead Alive je prvi od ovoga pokera genijalnosti koji sam imao priliku gledati. Čitaj dalje

Slijedeća strana »