Masters of Horror S01E07 – Deer Woman

Bivši aktivni detektiv, sada neka verzija office potatoa, riješava misteriozna ubojstva muškaraca čiji su leševi toliko raskasapljeni da ih se jednostavno nemože prepoznati. Osim sličnosti po modusu operandi ubojice, sve su muškarce posljednji put vidjeli u društvu prekrasne djevojke indijanskog porijekla… Ovo je po mome osim prve najbolja epizoda u Masters of Horror serijalu. Dok je prva bila najnapetija, ova je najzanimljivija i to ponajviše radi osebujnoga stila redatelja, legende Johna Landisa. Osim što je poznat po American Werewolf in London, genijalnom filmu sa nevjerojatnim efektima transformacije čovjeka u vukodlaka, Landis je radio niz poznatih komedija poput Spies Like Us, Three Amigos te Blues Brothers. Epizoda “Deer Woman” je savršen primjer horrora sa komičnim elementima (sličan stil poput spomenutog vukodlaka u Londonu kojega usput i savršeno referencira u priči) – malo te plaši, malo nasmijava, te konstantno drži zainteresiranoga.

Moram još jednom napomenuti da je deer woman stvarno jedna od ljepših žena koju sam imao prilike gledati na TV u zadnje vrijeme (ovo na TV sam istaknuo kao da u životu svaki dan vidim ljepotice – as if :)) Ako vam i sve drugo u ovoj epizodi bude dosadno, u što sumnjam, uvijek možete uživati u njenom liku. Ima nešto i frontal nuditya :P

Mother’s Day (1980)

Što se desi kada tri prijateljice odu na vikend u šumu, lociranu negdje u središtu američke zabiti? Nalete na familiju ludih idiota koji ih zvjerski siluju, maltretiraju, tuku, muče i jednu od njih i ubiju – the usual. Čim znaš da je film režirao Charles Kaufman, brat popularnijega Lloyda, predsjednika i osnivača legendarnih Troma Studios, onda ti se u glavi stvara slika da ovo može biti samo jedan od jeftinijih exploatation filmova. Kad u priču ubaciš činjenicu da je Charles ranije režirao film koji se zove “Ferocious Female Freedom Fighters”, onda u cijelu čar exploatacije ubaciš kraj koji se bavi osvetom iliti brutalnim mrcvarenjem i ubijanjem “bad guyeva”. Film definitivno ima par dobrih scena poput zabijanja čekića u dubinu ljudskog međunožja i nekih perverznih simulacija filmskih scena sa seksualnim twistom, ali sve u svemu preporučio bi ga samo ljudima koji cijene (? :) djela slična Trominima. Makar se za Tromu misli da imaju samo blesave filmove, sa nekom polu humorističkom over the top radnjom, imaju i par filmova poput ovoga koji su ciljali na malo širu publiku. Kroz cijelu radnju ovoga filma izniču elementi raznih poznatijih filmova, od Texas Chainsawa, pa do onoga filma kada Burt Reynolds siluje frenda ili frend siluje njega, više se ne sjećam – pamtim samo “Squeal like a pig” ;)

Saw II (2005)

Čekao sam i čekao ali ništa od naših vrlih distributera. Izgleda da će ovo direkt na video, jer mislim da nigdje kod nas Saw II nije izašao u kinima. Šteta, jer se moglo dobro love dignuti. Očito kod nas u kinima prolaze samo govna poput Mr & Ms Smith. Već se sramim što sam ovu proljevčinu spomenuo na svom blogu… Ako niste gledali originalni Saw, onda neznate ni što vas čeka. Ukratko ajmo reći da se Saw vrti oko serijskog ubojice, koji tehnički nije ubojica jer u većini prilika natjera ljude da si sami presude ili ih stavi pred polu gotovi čin, koji se uz poneku personalnu žrtvu može čak i pozitivno završiti. Prvi dio mi je bio stvarno jedan od boljih novijih killer filmova, dok drugi ide stepenicu više i mogu reći da me je više dojmio nego njegov prethodnik.

Oduvijek sam bio fan filmova o serijskim ubojicama. Do genijalne Fincherove “Sedmice”, svi filmovi su pratili istu šablonu u kojoj do kraja nisi znao tko je ubojica. Sjećam se prvi put kad sam gledao Sedam da sam bio dosta razočaran, čisto jer sam sam očekivao uobičajen slijed događaja. Nedugu nakon sam ponovno pogledao film i ostao osupnut njegovom kvalitetom na svim pogledima. Saw II ima sličnu situaciju, samo što je ovdje ubojica poznat iz prvog dijela, pa se već na početku kreće sa premisom rješavanja krizne situacije dok je ubojica već “u rukama” pravde. Dok u prvom dijelu imamo par sekcija koje variraju od ultra napetog, do čudnog i možda malo sporijeg, dosadnijeg, čak glupastijeg, u dvojci sve ide kao po žici – napeto od početka do kraja plus dakako omiljeni dodatak u recepturi – twist na završetku filma.

Prvi dio je imao par nevezanih incidenata plus glavnu priču oko dvojice supatnika, dok u drugom imamo punu kuću ljudi sa jednom zajedničkom poveznicom. Makar je film većinom inteligentan, par važnijih situacija su mi bile preočite – jednu sam skužio tipa 8 minuta prije nego što je redatelj ponudi gledateljima “na pladnju”, dok sam drugu skužio nekih 40tak minuta prerano ;) Mislim ne prezentiram ove informacije kao da sam genijalac, nego sam ipak malo razočaran u scenariste. E još jedna mala glupost koja mi je izgledala malo prejeftino za film ovakvog kalibra – u jednoj sceni imamo onaj cheap scare kad se jedna osoba okrene a iza njega stoji drugi “sustanar kuće”. Osim audio efekta, sustanar, radi vizualnog šoka, izgleda doslovno kao zombi, onako dosta sjebano, dok u slijedećoj sekundi već izgleda potpuno normalno. Tztztzt…

Smrti u filmu i razne close to death scene su genijalne, u jednoj sam ostao zabezeknut i stvarno bio šokiran koliko je ideja gnjusna. Well done people! Ukratko film mi je bar za 15% bolji od prvoga, što nisam baš očekivao – rijetki su mi nastavci bolji od originala. Malo trivije – redatelj filma ima tek 26 godina, vidim da mu se smiješi jako dobro karijera.

Trilogy of Terror (1975)

O ovom mejd for ti-vi filmiću čitao sam sve najbolje. Spominjali su ga kao jednoga od najboljih horrora sedamdesetih i kao the horroru rađenog za televizijske gledatelje. Jučer sam ga pogledao i blago rečeno ne dijelim te stavove. Ok, to je bilo blago rečeno, a sada back to reality – ovo je nešto toliko glupo, dosadno i predvidljivo da se još sada pitam dali sam gledao isti taj film koji na IMDBu ima prosječnu ocijenu 6.9/10 (što je vrlo vrlo visoka ocijena). Da objasnim svoj negativni stav, o radnji filma ću podijeliti više detalja nego inače.

Priča 1: Julie -> Priča o konzervativnoj učiteljici koju jedan od njenih studenata želi zavesti. Odvede je u kino te joj u root beer stavi malo droge. Dok je ona grogy, odvede je doma te slika u lascivnim pozama. Slijedećeg dana joj pokazuje slike te je slijedećih par mjeseci sa njima seksualno ucijenjuje. Jednoga dana, ona njemu kaže da je zapravo ona njega motala oko malog prsta, da je ona njega iskorištavala, a ne on nju. Tada ga otruje, zapali mu stan i saznajemo da ona inače tako mlade dečke “iskorištava” te ih poslije ubije. Ono WTF? Di je taj terror iz imena filma? Jedino strašno u filmu je studentova obleka, ono najveći šrot disco doba. Booooring.

Priča 2: Therese and Millicent -> Mlada žena piše dnevnik o tome kako je njena sestra bliska sotoni, te kako je muči, vrijeđa, ukratko da je oličenje zla. Isto to govori sestrinom dečku sa ciljem da je odjebe. Bla bla. Ukratko uopće mi se ne da trošiti riječi na ovo jer nemogu vam pokazati koliko je očito od druge minute ove priče da ne postoji sestra, već da je žena luda ko ponoć te da ima dvije ličnosti. To je na kraju kao šok otkriće, a ja vam se kunem da od druge minute se može to shvatiti iz pričanja… Gluma je pre kazališna, što na ekranu izgleda dosta dosadno.

Priča 3: Amelia -> Žena kupuje figuricu nekog prastarog ratnika za koju se priča da je zapravo zatvor za ratnikovu dušu. Uskoro lutkasti ratnik napada svoju “vlasnicu”, te slijedećih petnajstak minuta gledamo borbu na život ili smrt. Sasvim u redu pričica, napisana od strana poznatog horror pisca i scenarista Richarda Mathesona. Ovo je jedino što remotely valja u ovoj trilogiji.

Ukratko valjda je Trilogy of Terror bio nešto fantastično prije 30 godina kada je snimljen, ali iz današnje perspektive je previše predvidljiv i potpuno običan. Inače glavnu žensku ulogu u svim pričama glumi Karen Black, u zadnje vrijeme poznatija kao originalna Mother Firefly iz House of 1000 Corpses.

Masters of Horror S01E06 – Homecoming

Prvi put da sam naletio na baš ono ultra politički horror. Romero je kroz svoje filmove dosta često davao neka svoja razmišljanja o trenutnim sociološkim i političkim temama, dok se recimo u “Uncle Samu” počelo pričati o odnosu prema poginulim američkim vojnicima. Šesta epizoda Masters of Horrora je baš teški primjer političke propagande (ili kritike trenutne vlasti, kako vam bolje paše), koji se bazira na ratu u Iraku. Ja sam jedan od onih koji je bio apsolutno protiv toga sumnjivog rata, a sa time i ultra protiv Busha i njegovog kabineta. Joe Dante, redatelj ove epizode, dijeli anti Bush filozofiju i elevira je do te granice da kroz svaki djelić ove epizode kritizira ili predsjednika ili njegove republikance.

U Homecomingu pratimo događaje koji se dešavaju pred predsjedničke izbore. Nakon što u političkom govoru predsjednik zaželi da se svi poginuli vojnici iz Iračkog rata vrate kući, pogađate, želja mu se ispunjava – zombificirana vojska se diže iz svojih grobova. Njihov cilj nije, kao u ostalim zombi filmovima, jedenje raznih dijelova ljudskog tijela, već iskorištavanje svog osnovnog prava – da glasaju i analogno sa time da skinu trenutnog predsjednika sa vlasti. Kako reagirati na vojnike koji se dižu iz mrtvih? Dali im dopustiti da glasaju kao normalni ne-mrtvi ljudi? Dali ih pozatvarati u zatvore slične Guantanamo-bayu? Hm, pogledajte za odgovor, ali moram reći da je Dante fantastično uspio metaforizirati razne situacije koje se spominju kao najveće greške Busheve administracije.

Vrlo zanimljiva tema, ali imam filing da je većina ultra genijalnih reviewa ove epizode bila više vezana uz podržavanje anti bushevske politiku, nego uz njenu vrijednost u horror vodama. Nemojte me krivo shvatiti, “Homecoming” je jako intrigantna, osvježavajuća i kvalitetna priča, ali neće napraviti enorman impact na ljude van amerike.

Masters of Horror S01E04 – Jennifer

Čitao sam neke lošije kritike ove epizode, pa mi je trebalo extra 2 tjedna da se “primoram” ovo pogledati. Redatelj epizode je Dario Argento, legenda giallo i horror fillmova. Makar on ima neke čudne eskapade u nekolicini svojih filmova, drugi poput Phenomene ili recimo Suspirie su fantastični.

Priča četvrte epizode Masters of Horror serijala se savršeno može objasniti sa engleskom riječi disturbing. Prvih pol sata sam na licu imao formu čuđenja i gnjusanja (ili gnušanja, nema veze you got the picture right?). Kratka priča: policajac spašava život nekoj mladoj djevojci kojoj neki tip pokušava odrezati glavu govoreći da je ona zlo. Nakon što je spasi, vidi da je žena, makar ima predivno dijelo bla bla, u licu extremno unakažena plus mentalno retardirana. Uz sve to, ona valjda zrači nečime, tako da je on spašavajući da neide u neku ludaru dopelja doma ženi i sinu. Vrlo brzo Jennifer pokazuje svoje loše strane, ima tendenciju jesti sve što hoda, životinje, ljude, you name it. Uz sve to, sa nekom bolesnom privlačnošću počinje imati sexualne odnose sa policajcem (ajd treba ima stvarno dobro tijelo, ali ipak, vidite joj lice:). On propada, etc etc. Priča je baš bolesna, dok se njen tijek mora prihvatiti as-is.

Nema smisla (posebno kod Argenta) postavljati neka pitanja, zašto bi tip ovako postupio, etc. Jednostavno priča je nama gledateljima isporučena u paketu. Meni je ovo bilo refreshing i jebeno bolesno čudno ostvarenje, gdje se možeš potpuno i uživiti u tu neku čudnu ljubav, njihov father-daughter tip odnose, a najviše i u Jenniferinu osobnost, jer znaš da je priroda negdje opasno zakazala.

Masters of Horror S01E05 – Chocolate

Ovo će biti vrlo vrlo kratko. Chocolate mi je nešto poput potpuno prosječne Twilight Zone ili Outer Limits epizode. Priča se vrti oko tipa koji odjednom počinje svim svojim osjetilima živjeti život druge osobe. Na trenutke gubi vezu sa svojom realnosti te vidi, čuje, čak i osjeti neku žensku osobu za koju nema pojma gdje se nalazi. Malo po malo se zaljubljuje u tu ženu i pomoću informacija koje prima u svojim “vizijama” kreće u potragu njom. Priča je dosta spora, na trenutke zanimljiva, ali sam puno više očekivao od filma koji se prikazuje u Masters of Horror serijalu. Sveukupno ima možda jedna minuta nekakvog polu nasilnijeg štimunga, malo pucanja, malo krvarenja, jedan nož u trbuh i to je to. Potpuno razočaranje…

The Keep (1983)

Tijekom drugog svjetskog rata četa njemačkih vojnika ulazi u malo rumunjsko selo sa ciljem da se utabore u ogromnoj citadeli, smještenoj na strateški dobroj poziciji. Ubrzo neki od vojnika otkrivaju velike srebrne križeve zabijene u zidovima. Nakon okopavanja jednog od križeva, unleashaju misterioznu silu koja je bila stoljećima zakopana unutar tvrđave. Malo po malo, sila napada vonjike koji završavaju u različitim karboniziranim stanjima. U to vrijeme, iz Grčke prema tvrđavi kreće misteriozni ratnik da spriječi kataklizmu. Kao što vidite dva put sam u ovih par rečenica spomenuo riječ misteriozno, ali morao sam jer i nakon gledanja filma nisam imao pojma tko je zapravo bad guy a ni tko je mega cool good guy (glumi ga legendarni Scott Glen). Pod ovo tko je mislim na background story iza obojice….

Film teče dosta sporo jer se velika količina vremena troši na razne filozofije o ratnoj situaciji, logorima smrti, te o vjeri i ljudskim vrijednostima. Makar je film sniman početkom osamdesetih, efekti su u nekim trenucima dosta dobri – ponajviše mislim na sumaglicu koja okružuje negativca dok još nema polu-ljudski oblik. Cijeli štimung filma me nekako podjećao na cross over između igrice Return to Castle Wolfenstein i Carpenterovog Prince of Darkness. Ako niste igrali Wolfenstein, definitivno se isplati jer nema boljega od kombinacije drugog svjetskog rata i natprirodnih elemenata. Nažalost ovaj film dosta pati radi spomenutog filozofiranja i raznih dugotrajnih razgovora, tako da su mogućnosti pravog clasha dobra i zla totalno smanjene. U filmu osim Scott Glena glume i danas poznatiji glumci poput Jürgen Prochnowa, Gabriel Byrnea i Ian McKellena. Za kraj moram spomenuti dramatično lošu mjuzu, koja je zvučala kao da sam ja pijan stiskao nasumične tipke na sintisajzeru i vrlo loš izgled glave negativca kojemu su samo unutar maske stavili crvenu žarulju.

Night Watch (2004)

U stara vremena postojali su ratnici svijetla i ratnici tame. Kako su obe sorte potpune krajnosti, jedna na pozitivnu a druga na negativnu stranu, u njihovoj borbi nije moglo biti pobjednika. Dogovoren je pakt, gdje pod određenim pravilima svi mogu zajedno živjeti do trenutka kada će jedan od “odabranih” odabrati tamnu stranu i napraviti prevagu. Sadašnjost. Rusija. Proročanstvo se počinje ostvarivati. Ovaj film je ako se dobro sjećam najskuplje djelo ikada u ruskoj kinematografiji. Autori su zabrijali na spektakl koji kombinira u sebi ideje Lord of the Ringsa, Matrixa i Star Warsa.

Početkom šestoga mjeseca imao sam prilike par dana uživati u MTV-evom Rock im Park festivalu u Nurnbergu. Tri dana žestoke mjuze, pive i ekstremne zajebancije. Glavni stage, na kojemu su svirale najveće atrakcije je imao ogromne ekrane na kojima su se u pauzama vrtile reklame. Jedna od reklama je bila baš za ovaj film. Do tada nisam imao pojma o tome, ali trailer je izgledao spektakularno. Uspio sam se napokon dočepati ovoga filma, a očekivanja mi se baš nisu potpuno ostvarila.

Ako ste mislili da su neki azijski filmovi zbunjujući, pogledajte ovo. Tijekom cijelog filma, neke sam stvari uzimao zdravo za gotovo, jer radi brze radnje ili pak radi nedovoljno dobrog prevoda sa ruskog na engleski, nisam mogao shvatiti zašto se neke stvari dešavaju i koji su uzroci tim pojavama. Išao sam taktikom go with the flow i bar uživao u nekim vizualnim perverzijama. Imao sam feeling da gledam ekranizaciju nekoga stripa, ili igrice, ili možda neke fantasy priče? Eto sada sam išao malo prosurfati netom i piše da je bazirano po nekoj knjizi i da nas očekuje trilogija. Fascinantno mi je to, da makar sam imao dosta upitnika glede radnje, bio mi je totalni gušt gledati do kraja. Subjektivno, imam neki inner love prema spektaklima, posebno onima koji se vrte oko horror-centričnih likova. Drugio dio se očekuje slijedeće godine.

Dawn of the Dead (1978)

“When there’s no more room in hell, the dead will walk the Earth”. Ovu sada već kultnu rečenicu u zadnjoj trećini filma izgovara murjak kojega je genijalno odglumio Ken Foree. Ta rečenica mi je ostala u glavi od prvog puta kada sam na nekakvom prašnjavom VHSu naletio na ovaj film. Od tada sam potrošio dosta love da bi nabavio sve žive verzije ovoga filma jer je Dawn of the Dead valjda jedini film kojega sam sa ekipom mogao sa guštom gledati 4 noći za redom. Drugi u Living Dead trilogiji (hm, sada bi trebao reći drugi u tetralogiji, ali Land of the Dead mi nekako, čisto subjektivno, ne paše sa ovim ranijim Romerovim dijelima, pa ajmo pričati o trilogiji) je po mom mišljenju najsavršenije Romerovo dijelo. Film me očarao iz svih perspektiva, imao je zombija, gorea, akcije i što je najbolje savršenu atmosferu koja je odisala ubrzanim propadanjem svijeta, a tako i modernog društva. Čitaj dalje

Slijedeća strana »