Leatherface (1990)

Prije točno petnaest godina, New Line je izbacio Leatherfacea, treći nastavak sage o ludim redneckima i motornom pilom. Film je u prvom vikendu totalno floppao i našao se na jedanaestom mjestu. Producenti i redatelj su očekivali bar 3-4, jer je tadašnji New Line dosta brijao na franšizne filmove iliti nastavke poznatih filmskih djela. Nakon gledanja ovog filma, definitivno sam siguran da je za loš rezultat kriva MPAA. Why? Ide tekst dalje… Browsajući svoju horror filmoteku, tražeći neki film koji će mi upotpuniti jučerašnju kasnu večer, našao sam Region 2 DVD izdanje Leatherfacea koje sam kupio tokom poslovnog puta u Londonu. Ako se ne varam, ovaj DVD mi je stajao na polici kojih godinu dana, pa je stvarno došao tren da mu poderem najlonski omot i stavim u DVD player.

Koja je razlika u iskustvu kino gledatalja 1990 i mog gledanja jučer navečer? Razlika je u 4 i pol minute. Čega? Pa dakako 4 i pol minute cenzure koju je MPAA uvjetovala da film dobije R rating. Za one koji su malo manje upoznatiji sa ratinzima, horrori toga doba su ciljali na R rating jer im je to omogućavalo oglašavanje po časopisima, radiu, a još važnije mogućnosti prikazivanja u svim kinima. Originalni Leatherface je imao X rating, što ga je izjednačavalo sa pornjacima. Nakon završetka filma, pristupilo se cenzorskom odboru koji 5-6 puta i svaki put se skidala scena po scena, pa čak frame po frame. Rezultat je bio 78 minutna verzija filma, koja nije imala sve čari dobrog pravog gore X cuta. E pa pozitivna stvar oko ovog R2 DVDa je to da je na njemu i uncut i cut verzija. Hm baš me zanima koju sam odabrao gledati :)

Originalni Texas Chainsaw Massacre je divota od filma, stvarno ga je bilo čisti gušt gledati. Režija, kadrovi, performansa glavnih glumaca, obilježili su cijelu jednu eru i zacementirali TCM u anale horror, ali i generalne filmografije. Leatherface ilitit TCM III, je puno bolji od duje i četvorke i bio sam ugodno iznenađen pri završetku filma. Ok nisam bio baš ekstatičan na kraju, jer je originalni ending filma ispao iz igre i moralo se prilagoditi test publici koja je htjela ljepši happy ending, ali film u globalu je sasvim u redu. Film se bez beda mogao unofficially zvati Leatherface Family Values, jer se bazira na interakciji cijele “lude familije” koju sačinjavaju: junior (leatherface koji je psihičkim stanjem butnovni retardirani teenerager), Tex (sexualno nesvrstani kauboj a glumi ga LOTR Viggo Mortensen), mama (ludara u kolicima sa proširenim venama i onim elektro aparatićem na grlu uz kojeg priča), granpa (dobri stariiiiiiii mumificirani granpa), kamiondžija (weirdo sa umjetnom mehaničkom rukom), djevojčica (koja brije na tea partye sa kosturima) te vlasnik pumpe (pervertit sa sjebanim okom). U jebote, ekipa i pol :))) Moram napomenuti da je, glavni muški pozitivni lik odigrao Ken Foree – a on je, kako nadam se već znate, poznat po ulozi murjaka u origi Dawn of the Deadu. Sve u svemu zabavan film, miljardu puta bolji od crappy remakea prvog dijela.

Skinned Deep (2004)

Na ovaj film sam naletio u jednom od prošlih brojeva Fangorie. Bio je tamo kao “featured”, pa znaš unaprijed što te očekuje. Par puta tijekom gledanja filma, sam doslovno blenuo u ekran i gledao tako minutu dvije u nevjerici i čuđenju. Film je faking čudan… Kako počinje misliš da je samo ultra loši horror, ali tada neke scene odlaze toliko daleko, da moraš shvatiti da je kreator filma (redatelj, producent, skrinvrajter svi u jednom liku) zamislio nekakav čudan crossover između svega i svačega.

Za početak, iz kvazi priče, film je križanac (i to loš, i ultra jeftini) House of 1000 Corpses, Hills Have Eyes, Texas Chainsaw Massacrea, Basket Casea i nekog uzmi nasumično filma o motoriziranoj bandi (?!:). Kratka priča, obitelj putuje po najzabitijim dijelovima Amerike, pukne im guma na cesti i traže pomoć. Tada ćaća kreće po cesti i naleće na neki diner u kojemu ga neka “dobra bakica” poziva da sa obitelji dođu kod nje na večeru. Do ovog trena sve izgleda kao recimo normalni moderni horror – jeftin, loša gluma, ali sada počinje priča. Obitelj sjeda za večeru i bakica ih upoznaje sa obitelji: Surgeon General, potpuna kopija Dr. Satana iz House of 1000 Corpses, koji uz to ima na masku zaljepljenu kožu sa nečijeg lica, The Brain, blesavi hillbilly koji ima ekstremno veliki mozak (nešto poput Belilah ili kako se već zvao monstrum blizanac iz Basket Casea) i PAZI SAD, Plates, patuljak sa bijelim noktima, crveno ofarbanim podočnjacima, blijedim licem koji, PAZI DALJE, ima na leđima kao neki nosač gdje drži tanjure koje baca po ljudima (??!). Usput, njega glumi Warwick Davies, poznat po ulozi Leprechauna – imate ga na slici gore ;)

Ok u kratkom roku, cijela obitelj osim kćerke je pobijena, a nju drže u kući kao zanimaciju za Braina. Uz sve to, ova sjebana obitelj je ubila nekog motorista, pa cijela banda na motorima kreće u osvetu. Da spomenem da u moto bandi najmlađi čovjek ima valjda 60 godina? :) Cijela ekipa staraca je ultra sjebana, tresu se, spori su, sjebani su ukratko. Sad zamislite epsku borbu: patuljak koji baca tanjure se bori protiv 70godišnjaka koji jedva hoda – rezultat borbe je skoro pa Peter Jacksonovski iz Brain Deada…

Uostalom u kojem filmu možete vidjeti scene poput povraćanja na kameru iz ptičje perspektive, trčanje potpuno golog čovjeka sa 20x povećanim mozgom po centru grada, negativca zvanog Creator koji je ekstremno nabildani čovjek bez glave, spojen na neku struju, ispod speedo-like gaćica u standardnoj opremi ima par štapina dinamita, a unutar trbuha mu je nečija glava koja trbuhozbori za njega? To su samo neke od scena koje su spektakularno loše, smješne, bolesne, čudne, ukratko nekakve su, pojma nemam šta da kažem.

Film za potpunu preporuku za neku internu feštu, kada su u igri alkohol i slične konzumacije.

Hellraiser: Hellworld (2005)

Ovaj film se snimao zajedno sa prošlim dijelom Hellraisera u back-to-back varijanti negdje u bespućima Rumunjske. Snimanje dva dijela filma u šutu je postao trend u ovakvoj crap-filmografiji, jer se za praktički malo veće pare od snimanja jednog filma dobiju dva – iovako je sve u novcu, a ni blizu u kvaliteti. Prije par tjedana sam browsajući IMDBom naletio na synopsis Hellworlda, koji me toliko šokirao da sam odmah zvao frenda, istinskog štovatelja Clivea Barkera, koji se još jednom toliko odvalio od smijeha i priupitao me dali je to osmi ili deveti nastavak kultnoga originala. Podijelit ću sa vama synopsis, da probam namamiti koju osmijeh na vaša lica: “Pinhead returns to terrorize computer hackers that have opened a virtual Lament Configuration on the website Hellworld.com.” Mislim, pa koliko jebeno moraš biti glup da smisliš ideju baziranu na ovoj idiotariji? Mislio sam da je Pinheadov “put” u svemir (četvrti dio) bio finalna perverzija, ali modernizirani, tehnološki osvješteni skrinvrajteri nas uspjevaju šokirati više od bilo kojega Cenobita u paklu.

Nakon što sam uspio “provariti” 90 minuta pain staking procesa gledanja ovog šrota, mogu sa vama podijeliti svoju radost o količini gluposti na kojima se ovaj film temelji. Svi Hellraiseri nakon četvorke su se bavili mind fuckovima, pa je i većina njih bila smušena i blesava, ali poanta ovoga djelca nadjačava sve pokušaje prošlih filmova. Riješavanjem lament konfiguracije na netu, ekipica frendova dobiva pozivnicu za ultra cool Hellraiser groupie tulum, kojega organizira, bubnjevi tam-tam-tam-tam, ikona B produkcije, nitko drugi nego Lance Henriksen. U kući se počinju dešavati razni šokovi, macabre etc, a finalno objašnjenje je toliko plitko, neuvjerljivo, nerealno, ukratko nemoguće ;) Jedva čekam slijedeći Hellraiser, očekujem neku bijesnu ideju poput Hellraiser: Jurrasic Park (stravično otkriće da su Pinhead i njegova ekipa pobili dinosaure prije miljardu godina, sada su nađene kosti pterodaktila koje otvaraju portal u pakao), ili pak Hellraiser: Al Qaida Terror (tijekom akcije lovljenja Bin Ladena po visoravnima Afganistana, mladi američki marinac pronalazi misterioznu kocku koja otvara put k paklu, a uz to parafrazira da je amerika najjača sila uspjevaju napasti i pakao) , a nikad neznaš možda i Hellraiser: Champions League (hehe zamisli tekmu, sudi Collina koji se pretvara u Pinheada – imaju slične frizure:))). Ok, dosta sranja za danas, uživajte u gledanju ili vjerojatnije ignoriranju ovoga filma;)

Dead Life (2005)

Nakon deset minuta gledanja ovog filma, rekao sam si, na početak blog posta o ovome ću na početku staviti ogroman disclaimer koji će upozoriti da 99.95% mainstream ljudi (i sigurno 90% ljubitelja horrora) se uopće i ne trudi čitati. Moje mišljenje je bilo bazirano na tome da je Dead Life, ultra indie horror, što se osim početničke glume može vrlo brzo primjetiti po korištenju nekih ultra cheap kamera, pa finalni proizvod izgleda kao zajebancija. Nakon uvodnih dosadnih razgovora par glavnih “glumaca”, stvar počinje biti vrlo zanimljiva. Ubojiti virus, zvan “Necrotizing Faceitis M” (rotflmao) se uvlači u pore američke suburbije i svi se počinju pretvarati u zombije. Naših par heroja ostaju normalni jer samo loču Budweiser, a virus se proširio kroz vodovod (okorjeli pivopije ne piju vodu iz špine). Ultra zakon mi je bilo što kroz cijeli film piči extremna metal mjuza, koja je baš savršena pozadina za kickanje assova zombijim. Već se po odabiru mjuze može viditi u kojem điru je director/writer/producer (pravilo: kad je jedna osoba sve ovo, film će biti ili ultra loš ili toliko loš da je i zabavan), pa su većina zombija njegova real life ekipa: metalci, ispirsane trebe, tetovirani skejteri…

Posebnosti ovoga filma, osim ultra nepretencioznosti, uključuju neke od slijedećih “legendardnih” scena:

- tip uleti u kuću kod susjeda i vidi da susjeda ždere neka trebica u minjavi (sa pentagramom tetoviranim na guzici:) – on ne bježi nego je počne onako mrtvu, blijedu, krvavu jebat ;))
- jedan od tipova usred filma počne prikazivati znakove martial arts skillsa, pa brutalno dere kružne zombijima (walker texas ranger anyone?), a pri kraj čak i iz džepa izvuče nunčake sa kojima počne brijati
- spomenuti tip koji je krenup karat onu zombijku, e njemu se desi kiks – ta ista zombijka se spusti na koljena i umjesto da rezultat bude blow job, gledaoci su počašćeni prilično grafičkom scenom odgrizanja spolovila (veliki plus za ovaj film: ovo sam do sada jedino vidio u kultnom Cravenovom Last House on The Left i, doduše malo modificiranoj situaciji ali sa istim dick-chopping efektom, u Jungle ili Cannibal Holocaust). Btw slika uz ovaj post je jedan frame zombie-loves-dick scene;)

Film nakon svoga 30-40 minutnog peaka, usporava, valjda je kreativnost opala i do kraja nema baš spektakla nekakvog. Sve u svemu totalno cool indie (napominjem indie, jer bez da to spomenem nebi mogao reći cool) film.

A Tale of Two Sisters (2003)

Da spomenem da je originalni tajtl filma “Janghwa, Hongryeon”, da ga slučajno ne zamijenite sa filmom istog naziva u kojemu glumi Charlie Sheen ;) U kinu je već par dana retrospektiva azijske kinematografije (novije) i to je bio savršen razlog da pogledam nešto novo. Makar je ovaj film dosta poznat vani postao prije dvije godine, kod nas ga se nije moglo pogledati. Inače nisam baš neki ultra fan Azijskih filmova, ali ne krijem svoju fascinaciju njihovim pogledom na filmove. Dok smo mi Europljani, ali i ameri, naučeni na neke recimo zapadnjačke okvire filmova, ovi sa dalekog istoka se toliko ne brinu sa objašnjenjima, više daju gledaocu da sam shvati o čemu se radi, a uz to se puno više brinu na kameru, montažu, umjetnost.

Tale of Two Sisters je jedan od rijetkih filmova u zadnje vrijeme za koje sam sam sebi rekao OK to je to, fantastično… Makar sam zbog svojih predrasuda, radi ekstremnog umora danas, popio par kavi, čisto jer sam osjećao nekakvu sporu radnjicu, moram reći da me je film držao potpuno svjesnim, sa raširenim očima i povremenim smiješkom na licu radi savršenosti pojedinih scena. Priča o dvije sestre, koje se vraćaju kući ocu i maćehi, uskoro postaje zanimljiva, napeta, psihološka drama sa vrlo naznačenim efektima horrora. Kao i uobičajeno u Azijskim horrorima bar u jednom trenu neznaš tko pije a tko plaća, pa se i nakon završetka filma, dosta ljudi iz dvorane propitivalo i pokušavalo shvatiti što se uopće desilo. Neznam za njih, dali je to neko neiskustvo sa azijskom filmskom umjetnosti, ali meni je kraj bio perfectly clear i bio je baš taman. Jako dobar film, nadam se da će ga distributeri prodilati na DVD, jer za ovakav film definitivno ima interesa. Inače film na IMDBu ima 7.5/10 sa cirka 2500 glasova, što je jako dobar score (većina filmova što sam u zadnje vrijeme gledao/recenzirao imaju oko 3 :))

The Fog (1980)

ol noći je, vani kiša pere, hladnjikavo je, a ja moram izabrati film za pogledati. Hm, nakon 5 sekundi razmišljanja uputio sam se prema svojoj DVD polici i izvukao prekrasno zeleno Collector’s edition 2-disc pakiranje Carpenterove magle. Baš sam prije par postova u komentarima pisao kako sam uvijek bio veliki fan ovoga filma, negdje od jedne osnovnoškolske večeri kada sam na malo televizorčiću ostao prikovan uz krevet sa ovim jedinstvenim filmom. X, skoro i XX godina kasnije, iz Koreje ili Japana naručujem originalni The Fog VCD. Kako nije još bilo DVD releasa, ovo mi je bio jedini način da se podsjetim na ovaj kultni film.

Carpenter je postao legenda žanra sa svojim filmovima koji su uz vrhunsku priču i njegovu osebujnu muzičku podlogu vrlo brzo postali remek djela. Ako slučajno niste gledali The Fog, nabavite ga nekako, jer ta atmosfera magle u kojoj obitavaju duhovi gubavaca, je neponovljiva. Priča ide ovako: prije 100 godina, glavni ljudi neke selendre utječu na to da se pun brod gubavaca i zlata nasuče na stijene pri čemu se utope sva posada broda. Zlato su dakako ovi maznuli i napravili “respectable community”. Na stoti rođendan njihovog gradića Antonio Baya, duhovi patnika se vraćaju u osvetu… Super film, sa jakom pričom, iznimnom realizacijom i kvalitetnom glumačkom postavom koja uključuje horror poput ikone Adrienne Barbeau, Jamie Lee Curtis i čak njene majke Janet Leigh (Psycho – ubojstvo pod tušem anyone?) …

Dog Soldiers (2002)

Vojna jedinica britanske vojske kreće u testnu vježbu po najzabacitijim šumama njihovoga otoka. Već prve noći usred logorske vatrice pada leš raskasapljene krave. Panika se počinje dizati, ali slijedećeg dana kada nalete na pobijeni odred specijalne vojske, strah se počinje uvlačiti u njihove kosti. Od specijalaca je ostalo samo par udova, ekstremna količina krvi, crijeva, ukratko nešto jebeno gadno im se desilo. Ubrzo počinje borba za preživljavanje, čovječ protiv životinje, kao david protiv golijata… Čitaj dalje

The Devil’s Rejects (2005)

Sa nestrpljenjem sam očekivao nastavak House of 1000 Corpsesa, filma koji mi je bio jedan od boljih novijih ostvarenja. Zašto je House… dobar? Rob Zombie, koji je usput extremni fan horrora, što se može viditi kroz cijelu njegovo glazbeno stvaralaštvo, se bacio na kreiranje opičenog horrora, snimljenog u “moderno” doba, ali idejom i detaljima smještenog u “old school” (bar za horrore) doba od prije par desetljeća. Makar je većina negativnih komentara na film pljuvala njegovu priču, sličnosti sa poznatim mrcvarenjima u Texas Chainsawu etc, po meni je film bio čisti masterpiece, dugo nisam gledao film napravljen sa toliko žara, pedancije i veselja prema pojedinostima koje pravi horror treba imati.

Glede Devil’s Rejectsa, osim povremenog snoopanja na ofišl sajt i novogodišnje čestitke koje sam dobio od Lions Gate Films (blagodati pretplate na Fangoriu:), nisam znao ama baš ništa o radnji filma. Inače baš ne preferiram čitati back covere DVDa i VHSa (khm, jako jako rijetko da sam pogledao koji VHS u zadnjih 4-5 godina). Nakon što sam pogledao film, imao sam totalno podijeljene osjećaje…

Plus: zabavno je gledati evolucije lude familje iz House of 1000 corpses; odnosi među likovima su mračno dobri; konverzacije su zakon – koliko smiješne toliko brutalno čudne; ubijanja su očekivano kvalitetna; glumci su super (od ekipe iz prvog dijela, do uloga par horror legendi poput Ken Foree iz originalnog Dawn of the Dead, Michael Berryman iz Hills Have Eyes, te par “poznatih” faca bad ass Danny Trejo te Diamond Dallas Page, poznati “kečer” :); film je sniman vizualno savršeno

Minus: jedini, ali po meni, iz potpuno subjektivne perspektive, minus je to što ovaj film nema ama baš ništa sa horrorom. Prvi dio je bio čisti horror, a ovo je više neki “opićenac” ala Rob Zombie meats Tarantino. Uz to, u filmu uopće nema Zombieve ili bilo kakave slične muzike.

this is the house, come on in
this is the house, built on sin
this is the house, nobody lives
this is the house, you get what you give

Ovako je počinjala pjesma na uvodnoj špici House of 100 Corpses, koju je Zombie doma skladao dok je montirao sam neke materijale bezvezne, koje su nakraju postali špica. Film je već unaprijed bio pečatiran sa njegovom ljubavi prema horroru, ali u Devil’s rejects, nema te ljubavi, već samo preferencije prema sicki stvarima, konverzacijom i situacijama. Još jednom da napomenem, moje razočaranje sa filmom je čisto iz perspektive očekivanja za nastavljanjem tradicije iz prvog filma – film je jako dobar, bolestan, ali (opet ja) nije horror ;)

Critters 3 (1991)

Treći film u seriji o Critterima, donosi jednu novost – radnja filma se miče iz selendre Grover’s Benda u neki ajmo reći poveći grad. Da ponovimo za one koji nisu upoznati sa radnjom ove legendarne serije filmova – Critteri su mala, okrugla, ježolika bića iz svemira koja vole žderati ljude i ine dvonožne i četveronožne hodajuće pojave. U prva dva dijela su se klali sa lokalcima spomenutog sela i sa parom bounty huntera poslanih iz neke xy galaksije. U trećem, dijelu tročlana disfunkciona familja prolazi svojim trailerom kroz Grover’s Bend i tijekom prolaska u trailer im se montira par jaja za nerođenim Critterima. Ubrzo nakon dolaska natrag u grad, u svoj “divni” polu napušteni, raspadajući stambeni kompleks, Critteri se bude i počinje opsada spomenute zgrade.

Pozitivni aspekti trećega dijela su to da su Critteri od neke 25te minute stalno u prvom planu – znači nema više ono, netko diše u mraku, netko napada čupa čovjeku grkljan i nestaje, nego sada stalno “operiraju” i zajebavaju se pred gledateljima. Kažem zajebavaju se, jer evolucija humora od prvog dijela do ovoga je toliko porasla da ovdje imamo scene po par minuta gdje se Critteri međusobno zajebavaju, žderu sve i svašta, gledaju TV program o kuhanju (?!:), prde, etc. Iz subjektivne perspektive, makar je veći potencijal klanje po gradu nego po selu, ovaj dio mi je bio nekako mlak, nije imao onaj štimung kao prošli nastavci. E da, skoro zaboravih, trenutak trivie – ovo je prva filmska uloga Leonarda Di Capria :)

Shark Attack 3: Megalodon (2002)

Eto ljudi moji mislim ja na vas – jučer sam se zaletio do videa u potrazi za nekim novim horrorom (vidio sam na HTV teletextu, strana 260) sa svrhom da recenziram nešto što svatko od vas može pogledati. Nažalost u mom videu nije bilo tog filma, mislim da se zove neka Plaža Smrti ili tako nešto generičko, pa ću vas danas “obradovati” sa jurrasic shark attackom :) Negdje u dubinama Meksičkog zaljeva, telekomunikacijski gigant postavlja trans kontinentalne optičke kabele. Iz tih kabela propušta elektricitet (lol), i to privači nekog morskog psa koji poždere nekog ronionca i malo grize kabele. Čitaj dalje

Slijedeća strana »