Alligator (1980)

Baš pišući svoj zadnji blog post ovdje, u glavi mi je nešto kliknulo i reklo da za večerašnje gledanje uzmem nešto što nije napravljeno u zadnjih par godina (većinom loši horrori), nego da odem u svoje favorite horror godine – osamdesete. Metodom slučajnog odabira, na red je došao Alligator – Jaws-like film sa ogromnim aligatorom u glavnoj ulozi. Paranoje ranih osamdesetih, poput bacanja zmija i krokodila kroz WC, koji se potom pretvaraju u krvoločne ubojice (?! – istina živa, bilo je dosta toga po novinama) su tema ovog djela. Makar sam ovaj film gledao prije jedno pet godina sa ekipom, nije mi nikada ostao u dobrom pamćenju. Ovaj put, film sam gledao u miru i bio mi je sasvim OK.

Za film star 25 godina, efekti sa krokodilom su vrlo dobro odrađeni. Pozitivno je to što se samo 40% filma dešava u kanalizaciji, dok ostalo vrijeme naš krokodil ždere ljude po New Yorku (ili nekom generičnom velikom yankee gradu). Još jedna pozitivna stvar je to što u Alligatoru ima scena napada na nekog malog dečkića, koji završi, pa recimo, ne baš najbolje. Nemojte krivo shvatit da sam neki luđak koji voli gledati borbu aligator vs mulac, ali u većini horrora postoji nepisano pravilo da se djeci ništa nemože desiti… E pa nevolim taj konzervativni aspekt u filmovima – posebno u horrorima gdje bi se trebalo kršiti pravila.

Swimming Pool (2001)

Eto mene opet. Imao sam tjedan dana pauze od gledanja filmova, trebalo je nešto posla riješiti i malo uživati u blagodatima “ljeta”. The Pool me iznenadio kao relativno dobar slasher. Mislim tema nije neka neprirodno inventivna – brdo teenagera slavi kraj srednje škole i jedan po jedan bivaju ubijeni, ali ipak je final twist pametnije napravljen od mase drugih izdrkanaca na Scream.

Kad govorim o tom final twistu ne mislim na background priču koja je dosta nedorečena nego na otkrivanje zlikavca. Poanta je da je ubojica jedan od njih, a tijekom svih scena pokušavaš sistemom eliminacije smisliti koji bi mogao biti ubojica, a rješenje je tu pred očima, skreiveno samo od strane montažera. Kao trivia, film je sniman u Češkoj, i mislim da je pol ekipa iz tog područja ali sve zajedno ne smeta jer ima par likeable charactera.

Frankenstein Reborn (2005)

Generalno nisam baš pretjerani fan filmova o Frankensteinu. Mislim što imaš tu novoga smisliti – uvijek je doktor u igri, njegova kreatura, glavni ženski lik i countless količina kadavera. Mislim jedino da je onaj Frankenstein sa De Nirom (ispravite me ako griješim), pokušao reinventati malo cijelu priču sa nekim futurističkim forama (još jednom ispravite me ako griješim, ovaj film nisam gledao od kada je izašao makar ga imam negdje na DVDu – kupih ga tijekom poslovnog puta u Barceloni, na kiosku za samo 2 eura). Jedino pozitivno glede Frankija su mi davna davna sjećanja na totalno old school “Abbott and Costello Meet Frankenstein” i na par stripova koji su izlazili u Jugi u sklopu časopisa Horor.

Ovaj film je modernizirana verzija gdje doktor Victor Franks (lol), briljantni neuro-nešto doktor koji pokušava oživiti mrtvo tkivo sa nekim mini neuro transmiterima koji se uštrcaju lešu u krv. Cijela situacija završi loše, pa monster počinje ubijati okolo. Film je imao potencijala jer je pokušao izaći iz nekih okova Frankensteinovskih filmova i autori su pokušali prepričati priču gledanu kroz isprekidane vremenske intervale. Spomenuh u istoj rečenici dva puta riječ “pokušati”, pa je očito da je finalni proizvod razočaravajući. Uz priču koja je bila relativno ok, film su zasrali kreatori putrajući sadržaj sa svakojakim klišejima koji bi trebali privući po njima modernog gledaoca horroa (čitaj: drkadžiju) – par full zgodnih cura koje su vrhunski specijalisti za neurokirurgiju i dakako imaju jednu podužu lezbijsku scenu, ponavljanje istih scena po 3-4 puta (80% radnje se odvija iz priče zatvorenoga doktora, ali su malo pretjerali sa istim scenama), te vizualnog masturbiranja montažera filma koji kod svake gruesome scene radi efekt koji izgleda na trenutak kao da je netko fotografirao događaj. Pozitivne strane filma su dobra gluma (i akcent) doktora Franksa i dobri ne-CGI efekti.

Day of the Dead 2: Contagium (2005)

Nakon gledanja ovoga filma bio sam pun emocija – tmurnog, očajnog, glupog, dosadnog, idiotnog i inog raspoloženja. Od kada sam čuo za ovaj remake, prestao sam se uopće truditi da se upoznam o tome tko ga radi, o čemu će biti, viditi možda nekakve early reviewe. Ukratko znao sam da će film biti sranje. Makar istina, nisam ni puno očekivao od Dawn of the Dead remake, koji me je ugodno iznenadio (za razliku od Land of the Dead), od ovoga filma sam se nadao da će biti bar relativno zanimljivo djelce. Po mom introu, možete i sami zaključiti da nema trunke veze sa zanimljivosti…

Ajmo sada o stvarima koje mi smetaju kod ovoga filma. Tj, početi ću sa jednom dobrom idejom, koja je užasno loše realizirana. Film se ponajviše bavi sa promatranjem zombie infestacije iz perspektive ljudi koji su se “zarazili”. Makar je ovo recimo jedna fora ideja, glupo mi je da se cijeli film bazira na to. Moglo se to čisto iskoristiti kao neki drugačiji pogled na situaciju, ali u puno manjem obimu. Idemo prema “tamnoj” strani – dali ste mogli očekivati zombie film gdje se zombiji pretvaraju u jedan kvazi-borg kolektiv, gdje svi dijele razmišljanja i percepciju drugih? Dali ste očekivali da je izvor infekcije neka vanzemaljska polu-živa prašina koja u početku lebdi oko novopečenih zombija? Dali ste očekivali da se cijeli film dešava u nekom ultra low budget studiju i da većina zapleta liči na kultni klasik Don’t Look into the Basement (ukratko film o luđacima na psihijatriji – IMDB) a ne na zombi film? Gluma je očajna, cjeloukupni film smrdi na jeftinoću, efekti su strašno nerealni, zombiji su većinom potpuno neuvjerljivi jer većina “masovnih” scena (evil grin) izgleda kao da se raja sa ulice skupila i trči okolo kao fol napadaju ljude i grizu ih. E da moram još napomenuti dvije stvari – različite metamorfoze u zombije, gdje jedan tip postane nešto što je loša kopija Toxic Avengera i savršen kraj. Savršen dakako u ironičnom obliku, jer je kraj toliko idiotan, glup i naprasan, da se očito vidi da su ostali bez budžeta pa nisu mogli nastaviti snimanje.

Jedan od lošijih Zombie filmova što sam gledao. Na repertoaru su mi uskoro Rise of the Undead, Hood of the Living Dead i Zombiez, pa se nadam da će nešto biti još lošije od ovoga (mislim da ovaj prvi spomenuti ima potencijala jer sam ga počeo gledati prije par dana i bio sam osupnut sa jednim od najlošijih specijalnih efekata). Eh, kasno je, krećem prema kutku, uživati (ili ne) u nečemu što ćete moći čitati za dan dva.

Critters 2: The Main Course (1988)

Critteri su gadne male beštije koje su mi ostale u sjećanju iz djetinjstva po par scena: kad se njih par stotina skupi u veliko klupko i tako prelaze po ljudima iza kojih ostaju kosturi i znam da su im neprijatelji bili neki bounty hunteri iz svemira sa fudbalerkama. Prvi dio ove franšize sam gledao prije par tjedana i baš sam se zabavio u atmosferi pravog mid-80′s horrora. Drugi dio se nastavlja par godina kasnije, sa većinom glumaca iz prvog dijela. Razlika je u tome što je u ovom nastavku dodan još jedan layer više komedije, pa Critteri 2 skoro pa postaju family film (minus explicitni “gore”). Nešto poput Gremlina (koji su i bila jedna od inspiracija za Crittere).

Kraj prvog dijela dao je naslutiti očiti nastavak (već sam ranije u postu oko Leatherfacea napomenuo New LIneovu politiku franšiznih filmova – iliti napravi dobar film i šicaj nastavke dok dolazi $$$). Par godina nakon događaja iz prvog filma, Brad se vraća u Grover’s Bend u posjeti svojoj baki. Baš u to vrijeme se dešava lokalno poznati “Easter Egg Hunt”, gdje bi dječica trebala tražiti ofarbana jaja koje su im oko crkve (crkva i uskršnji zeko? – možda u Americi) stavili njihovi starci. U priču upada Bradova baba, koja od nekog drunkyard starca kupuje XX povećih i čudnih jaja, koji du dakako zameci Crittera. A slušaj šprehu: nakon što ova baba vidi da su jaja potpuno čudna (5 put veća od običnih, zelene boje sa izraslinama) pita tipa od kud ih je nabavio, a on kaže nešto što je ženi bilo potpuno normalno: “They are from Europe” :)) Jebate tim Amerima je Europa valjda bila kao drugi planet :) Uskoro se Critteri počinju “rađati” i dakako počinje kaos sa elementima extremnog žderanja svega što je mesnato. Savim OK filmić, baš za usputnu neobaveznu zabavu. Usput, redatelj filma je Mick Garris, defaultni tip za Stephen King ekranizacije.

Shock ‘Em Dead (1991)

Ovaj film je, kao i tona sličnih filmova iz sredine osamdesetih i ranih devedesetih, zakon iz “frizerske” perspektive. Zurke u filmu su prestrašne, fudbalerke, duge kovrčave, tapirane, ima ih svakakavih. Pomiješajte to sa pričom o netalentiranom gitaristu, koji daje “dušu” vragu i za uzvrat postaje najbolji svjetski gitarist :) Uz frizure, u filmu se primjećuje ekstremna količina šarenih haljina u svim oblicima, sa što više boja, i što glupljih izgleda. Uz ovo, početak filma “obilježava” pjevač nekog hard rock/early metal benda koji oko glave ima ono traku za znojenje, i, pazi sada, kričavo zeleni topić :))

Glavni glumac (glumac?!) je, dok ne postaje super gitarist, neki potpuni nerd, koji uz sve to ima crnu periku (vidi mu se iza glave da mu ispred perike vise pramenovi plave fudbalerke :) Drugi “adut” filma su flashanja sisama, koji su tipična stvar za ovakve filmove iz ere osamdesetih. Kroz film, sve žene, osim glavne glumice, u raznim glupim situacijama pokazuju sise (koje su u pravilu poveće:) Još više je čudnije da se glavni ženski lik ne “flasha”, kad znate da je glumi Traci Lords :)) Sve u svemu, blesav film, bez ikakvih pravih horror scena, lošom glumom, čudo modom i tada cool mjuzom …

Cursed (2005)

Ime ovog filma ponajbolje objašnjuje cjelokupnu situaciju oko cijeloga filma. Ranije najavljivano kao spektakularno djelo koje bi trebalo, bar po kvaliteti, biti tu negdje iza originalnog Screama, brutalno je propalo iz svih perspektiva. Film je imao toliko produkcijskih problema, da je praktički većina filma ponovno snimana, sa novom pričom, novim glumcima, ma sve u svemu užasno. Nakon gledanja filma, kristalno jasno se može zaključiti da su neke scene ljepljenje iz prvog snimanja, pa priča radi svih tih blesavih montaža potpuno pati. Ako nekoga zanimaju detalji, nek se baci na IMDB, pa da se i sam uvjeri u probleme ovoga djela.

Priča se odvija oko brata i sestre koji su tijekom sudara u obroncima Hollyowooda ugrizeni (ili zaparani) od strane dlakave beštije – vukodlaka. Malo po malo oni pokazuju znakove mutacije i to utječe na njihov život (no shit:). E sada, cijela poanta filma je neka glupa potpuno neprihvatljiva i glupa priča ljubavi između dva vukodlaka, a zaplet sa “bad guyom” je toliko glup da se stvarno trebaš potruditi smisliti takvu idiotariju. Uz sve to film se trudi biti neki crossover između horrora i komedije, pa smo svjedoci glupih “fori” i doskočica. Preporuka sa moje strane je preskočiti i zaboraviti na ovaj film. E, sjetio sam se jedne fraze koja mi je pala na pamet tijekom gledanja filma, a kako je nigdje nemogu smisleno ubaciti evo je: “Do sada smo u filmovima Shannon Elizabeth gledali bez grudnjaka, ali je ovo jedini film gdje je se moze vidjeti bez cijelog donjeg dijela tijela” :)

Polymorph (1996)

O ovom ću filmu probati napisati samo dve tri rečenice, jer je jedan od rijetkih filmova koji je toliko banana da sam ga cijelo vrijeme premotavao. Film iz radionice J.R. Bookwaltera, čovjeka povezanog sa toliko loših horrora da je to nevjerojatno. Film ima užasno mali budžet, sniman je običnim kamerama a efekti su doslovno, ali doslovno, rađeni na Amigi. Priča je glupa, o nekom vanzemaljskom biću, koji izgleda kao zeleni puding, koji ulazi u ljude i baca zelene laserske efekte iz očiju.

Uz sve to u jednoj sceni kada nekog tipa “inficiraju” ova bića, on počne kao ubijati okolo, i što je najgore puca u nekog tipa iza drva, a taj tip je on, mislim ne kao character, nego fizicki taj isti glumac u istoj robi :) WTF? Mislim strašno, pozitivno je jedino to što sam film “odgledao” u 45 minuta. Hvala fast forwardu!

The Prophecy: Uprising (2005)

Svi filmovi iz Prophecy serije, makar bili i lošiji, su imali nešto “ono” što ih je radilo posebnima. Uvijek su me fascinirali ti odnosi među anđelima koje su kreatori Prophecya nametnuli. Makar se prošlih filmova ne sjećam u detalje, znam da su mi uvijek ostale u pameti scene međusobnog klanja u ratovima anđela. Ovaj film je najnoviji u seriji, mislim da se na ništa ne nastavlja. Ima surprisingly dobre glumce, možda ne po imenu (osim Doug Bradleya iliti Pinheada), ali po performansama.

Makar je ideja filma mogla biti puno bolje napravljena, sve u svemu film je ok za pogledati. Ako očekujete nešto gorea ili specijalnih efekata, razočarati ćete se, jer se film najviše temelji oko priče, a ne oko vizualnih kerefeka.

Urban Legends: Bloody Mary (2005)

Fan sam slahera to stoji. Makar su većina prilično priglupa, uvijek mi je gušt pogledati neki novi i viditi koje standardne pogreške rade, koje klišeje koriste i kako pokušavaju ili pratiti ili redefinirati pojam slashera. Mislim (davno sam gledao oba) da Urbane Legende 1 i 2 spadaju pod one filmove koji su imali potencijala, ali su se izgubili u pokušajima smišljanja originalnog twista. Ako se ne varam, prvi je još i imao neku relativnu ok temu, a drugog se sjećam ponajviše po dobrim ubojstvima (hint: treba, možda i tip, ali mislim da treba, koja se probudi bez bubrega i njena interakcija sa psom:) Urban Legends 3 je film koji je definitivno pokušao izaći iz šlagovrta new breed slashera.

Već se po početnih 20 minuta vidi da autori ne pokušavaju pratiti uspješni val slasher pravila, već kreću u neke druge, mistične, više horror vode. U filmu se vidi dosta utjecaja raznih uspješnih filmova, a posebice Ringa (da mi je netko pričao da će treći nastavak u nekoj slasher trilogiji imati scene iz Ringa, rekao bi da malo skrati na žesticama).

Za kraj, dali je ovaj film Slasher? Nije uopće, jedine sličnosti sa slasherima su dobna granica glumaca, ubijanje one-by-one i referenca u imenu na Urban Legends. Još da spomenem korištenje CGI efekata u par scena, koji izgledaju totalno jeftino. Vidi se ipak da je ovo video release.

Slijedeća strana »