Haute Tension (2003)

Uz ovakvo gnjusno vruće popodne, izlazak iz kuće mi nije ni sekundu pao na pamet, ali eto trebalo je upogoniti auto i skočiti do videa. Na policama videa ništa novoga, ali sam naletio na jedan od cijenjenijih filmova u zadnje vrijeme, kojeg usput još nisam pogledao. Riječ je o francuskom filmu Haute Tension, iliti po naški Krvava Romansa (a na engleski Switchblade Romance). Film je stvarno zanimljiv za pogledati i radi svoje jednostavnosti i neopterećenosti pričom, djeluje kao neka realna situacija, kojoj iz crne kronike (dobro možda ne naše, ali američke), znamo rezultat. Ovo pričam o tijeku događaja, a ne cjelokupnom twistu (nowdays se većina filmova trudi dati gledateljima neki twist). Usput da spomenem da je i cjelokupni twist kao neka pričica iz ludare… Kvari ga jedna stvar – to što sam pomislio na rješenje cjelokupne zagonetke već nakon par minuta filma (jebiga, jedna “kriva” izrečena rečenica), a svoje sumnje sam pojačao negdje u 30 minuti filma.

Sve u svemu, dobro utrošenih 85 minuta, zanimljivo, ajmo reći pomalo i art djelo koje se odlikuje fantastičnom kamerom.

Resident Evil: Apocalypse (2004)

2002: Kako sam oduvijek bio fan zombie podžanra horrora, bio sam sav sretan kada mi je s Amazona došla pošiljka sa Resident Evilom. U savršenom scenariju koji je uključivao mračnu atmosferu, kućno kino sa “napumpanim” volumeom i subwooferom setiranim taman za dobru pucačinu, stavio sam DVD u svoj favorite Pioneer player. Cirka sat i pol kasnije gasim player sa gnušanjem i upitkujem sam sebe WHAT THE FUCK? Čitaj dalje

Land of the Dead (2005)

Nisam stvarno dugo vrijeme bio u kinu, jer mi se ne da tlačiti s uvijek pretoplim ili prehladnim kino ambijentom, ali radi horrora, i to još Romerovog, rekao sam si, ajde, diži dupe. Kao nekakav standardni disclaimer glede ove “recenzije” – veliki sam fan horrora, znam skoro napamet prošle dijelove ove instalacije, tako da ne gledam na ovaj film kao neki novi mainstream horror već kao četvrti nastavak legendarne, do sada, Dead trilogije.

Za one koji nisu upućeni u priču, mali presjek kroz prošle nastavke. “Night of the Living Dead” je jedan od kultnih filmova horror žanra. Te daleke 68-me kada je izašao, bilo je mnogo kontroverze, kao što bi se očekivalo od filma ovakve tematike. Film je definitivno obilježio jednu eru i profilirao Romeroa kao genre redatelja. Deset godina kasnije, Romero snima Dawn of the Dead, po mišljenju mnogih, a tako i mene, najboljeg filma u tadašnjoj trilogiji i definitivno jednog od najboljih horrora ikada snimljenih. Ovo je valjda jedini film koji sam sa ekipom gledao tipa 4-5 dana za redom, svaku večer. 1985 Romero “završava” trilogiju sa Day of the Dead, kvalitetenim, ali ne toliko jakim dijelom.

Iz perspektive evolucije zombija, moglo bi se napraviti ovakav timeline: Night (počinje infekcija koja je još lokalizirana, zombiji su glupi i spori), Dawn (infekcija je sve masovnija, zombiji počinju kužiti neke ono bottom line osnovne stvari), Day (ljudi već žive u nekim outskirt mjestima, gradovi su ispražnjeni, zombiji pokazuju mogućnost osnovnog razmišljanja).

“Land of the Dead” se nastavlja u nekakvoj semi-utopijskoj situaciji, gdje su ljudi toliko potisnuti da žive u nekakvom gradu koji je omeđen rijekama, strujnom ogradom i tonom vojske. Unutar grada se život dijeli na dve subkulture – bogati dio sa centrom u jednoj ogromnoj poslovnoj zgradi i “predgrađem” gdje žive marginalci, normalni ljudi koji su potlačeni od strane “vlasti”. Glavno oružje u borbi protiv zombija je Dead Reckoning, vozilo koje izgleda kao neki napredni mad max multi praktik tenk. Inače kao trivia, film se originalno zvao Dead Reckoning, ali se radi razumljivog razloga (franšiza = $$$) preimenovao u Land of the Dead.

Priča filma je slijedeća: neka specijalna ekipa koja vozi Dead Reckoning, svako toliko izlazi iz grada u nabavku raznih stvari iz near-by gradova. Dakako ti gradovi su preplavljeni zombijima pa su scene klanja neminovne. Radi xy razloga, jedan od glavnih u tom timu bježi s ovim vozilom iz grada i ucjenjuje gradonačelnika (moglo bi se reći i vlasnika, jer je on bog i batina u gradu), da ako mu ne da 5 milijuna dolara da će početi pucati po gradu. Makar neznam što će mu lova, jer novac nešto znači samo unutar grada, a izvan je sve pustoš, ali ajde… Ovaj dakako ne pada na ucjenu i šalje na njega izumitelja Dead Reckoninga i njegovih par ljudi, da riješe situaciju. E sada, ovaj izumitelj je isto tako pissed prema vlasniku grada, pa je njegov cilj uzeti vozilo i uputiti se u bespuća zemlje, što dalje od svega živoga (i mrtvoga).

Ajmo sada na pros i cons. U filmu ima dosta dobrih scena ubijanja zombija, čupanja ljudskih udova, organa etc. Ono što se očekivalo. Cjelokupna priča me nije baš pretjerano oduševila, jer mi sve to nekako izgledalo dosta mainstream. Gledajući film, svakih par minuta se kino počelo smijati oko nečega, a što je najgore nije se smijalo oko nekih gnjusnih scena, ili zajebancija na taj račun, već se najviše smijalo oko nekih witty šala i pošalica koje su uzrokovane interakcijom ljudi. Takav cijeli niz relativno komičnih elemenata mi nekako nije pasao, čisto možda jer sam horror fan, pa sam imao visoka očekivanja od ovog filma. Recimo svi živi su unaprijed pljuvali po remakeu Romerovog Dawn of the Dead (uključujući mene), ali mi je taj film dosta zabavniji od ovoga. Nekako je dinamičniji, bolja priča (koja dakako nije originalna; modernizirana verzija originala), više se uživiš u likove.

U ovom filmu se kreće od premise da su zombiji počeli proaktivnije razmišljati, tako je “glavni zombie” (to nikada nisam mislio da ću viditi:), radnik na nekoj benzinskoj pumpi, idejni začetnik pohoda veće grupe zombija iz selendre prema gradu. Osim nekih rudimentalnih odlika vođe, on uči pucati iz mitraljeza, proplivati (ili prohodati po dnu) rijeku, ciljano politi benzinom i zapaliti auto. Definitivno ova “politika” razmišljanja se mogla očekivati (referencirajte se na timeline filmova koji sam gore spomenuo), ali mi je nekako bilo nestvarno gledati tog jednog zombija sa još par vjernih pratioca («slatkicu» sa iščupanim obrazom, mesara sa satarom, uličnog svirača) da cijeli film vode kolonu, a da se nikome od njih ništa ne desi. Uza sve to, nekako je too much da se 4-5 istih zombija prikazuju u closeupu tipa 10-15 puta.

Efekti su sasvim u redu, neki zombiji možda pomalo odudaraju od look-and-feela Dead trilogije i više liče na Savinijeve zombije u Return Of The Living Dead, ali sve u svemu vizualno djeluje cijeli paket taman. Uostalom ne možeš faliti kada makeup efekte radi Greg Nicotero, N iz horror fanovima poznatih KNB studija. Par fora aspekata filma su i cameo uloge – pojavljuje se Tom Savini koji je u raznim opisima poslova radio na brdo horror filmova uključujući originalni Dawn of the Dead i Return Of The Living Dead, zombi Bub iz Day of the Dead koji se pojavljuje u jednoj kratkoj sceni mučenja u nekom najt klubu, a kao i neki kvazi, trans generacijski cameo možemo navesti Asiu Argento, čiji je stari bio producent sa Romerom na Dawn of the Deadu i usput je režirao svoj, 20 minuta kraći Europski cut toga filma. Sve u svemu, film je imao više potencijala, ali je Romero ipak nakon Dead trilogije pao u svom kreativnom radu. Film će sigurno za veliku većinu ljudi biti zabavan, čak i dobar, ali za nas koji u horror žanru imamo istančan ukus, ovaj film će ostati samo kao pokušaj revivala fantastične franšize.

Ghoulies II (1987)

Samo ću ukratko spomenuti moje “iskustvo” sa Ghouliesima. Prije 4-5 godina sam na nekom partyu gledao Ghoulies 4. Film je bio katastrofa i odlikovali su ga “demoni” koji su bili tako jeftino napravljeni da su izgledali kao one lutke koje staviš na ruku i onda mrdaš rukom pa izgleda kao da govore. Strašno. Neznam zašto ali prije godinu dana sam naručio MGMov double pack DVD koji se sastojio od Ghoulies 1 i 2. O jedinici neću niti riječ prozboriti, pa zamislite koliko je to loš film ;) Radnja drugog dijela se dešava u nekom velikom cirkusu (carnivaleu) u kojima je jedna od glavnih atrakcija Satan’s Den – nešto kao house of horrors. Radi XY razloga u Satan’s Denu su se našli Ghouliesi, mali ljigavi demoni koji počinju ubijati ljude. Vrlo sam ugodno iznenađen da u ovom dijelu Ghouliesi imaju dosta screen timea (u četvrtom su bili valjda u samo 5 minuta).

Ovdje se ponavlja jedna stvar koja je užasno frustrirajuća: zamislite da ima 5 ovih “demona”. E sada, svaki put kad netko naleti na njih, redatelj nam nudi slijedeći set scena: iza tipa neke bačve se polako pojavljuje jedan, iza nečeg drugog se pojavljuje lagano drugi, pa treći pa tako do petog. I Sad svaki put kad nego naleti na Ghouliese, oni se jedan po jedan pojavljuju od negdje. Sve zajedno valjda ta pojavljivanja uzimaju 10 minuta filma ;))) Par stvari dižu prosjek ovome nastavku: atmosfera tog carnivalea (neka dječačka fantazija valjda:) i povremene fudbalerke – di ćeš bolje od horrora iz 80tih :) Usput, u ovom filmu možete viditi spektakularne efekte (demon šišimiš leti oko njih a vide se žice na koje je vezan), djecu koja gađaju Ghouliesa sa šurikenom (?), patuljka koji je vrli šekspirijanski glumac, a povremeno možete i uživati u nekoj srcedrapateljskoj muzici koja kao da je uzeta iz neke one teške obiteljske drame ;) Film je taman za gledati u društvu dok si mrtav pijan čisto da se nešto vrti na TVu.

Alone in the dark (2005)

Disclaimer: ovaj film po ničemu ne zaslužuje biti prvi spomenuti film na ovom blogu, ali jebga desilo se da sam taj film imao “nesereće” pogledati jučer popodne. Čitao sam prije par mjeseci u Fangoriji u ovome, ali ako je netko upoznat sa tim magazinom, oni će popratiti i najveći šrot ako ima veze sa horrorom. Redatelj ovog djelca je Uwe Boll, infamous njemački (valjda) redatelj/producent koji je ekranizirao i poznatu pucačinu House of the Dead. Čitaj dalje

Dawn of the Mummy (1981)

Kako se može iz samog imena viditi, ovaj film je neki tip crossovera između Dawn of the Dead i plejade filmova o mumiji. Dakako moram napomenuti da je vezan uz ove filmove samo temom i nekim copy/paste scenama, a nikako kvalitetom. Radnja filma se dešava u Egiptu oko neke iskopine gdje par specijalaca traži mumijino zlato. “Dakako” u cijelu priču upada ekipa super modela iz New Yorka (?) koji baš u toj iskopini gdje je mumija moraju snimati pictorial :)) U cijeloj priči ima nešto trave, mlakog seksa, ali začudo nema ni g od golotinje (stvarno rijetki horrori ovog tipa iz tog doba nemaju bar jednu scenu sa golom trebom). Gluma u filmu je strašno loša, scene su snimane katastrofa, makeup je tako tako (od nekih ok scena do neke stare babe koja ima toliko očito lažne crne zube – doslovno kao onaj Zadro u Našoj Maloj Klinici).

Kako ovi modeli snimaju u grobnici, reflektorsko svjetlo oživljava gospon mumiju. Tehnički gledajući mumija se pojavljuje kojih 4 minute u filmu, a većinu ostalih killova rade – pazi sad – mumijini pomoćnici – zombiji :)) Scene masovnog klanja seljana su doslovne kopije klanja u robnoj kući iz Dawn of the Dead. Sve scene koje nisu kopirane iz ovog spomenutog remek djela, su kopirane iz Fulcievog zombi pandana. E da, usput da napomenem da mumija ne ubija nekim posebnim moćima, već jednu trebu uguši, a drugom tipu zabije sataru u glavu :)) Film je prava campy, early 80s glupava “zabava”.

Snapped (2005)

Makar je tema ovog filma iz neke kvazi art perspektive mogla biti zanimljiva, film pati od mnogo „dječjih“ bolesti: gluma je strašno loša (osim glavne glumice koja u nekim trenucima loša, a u nekima i pokazuje neke dobre crte ludila), redatelja su dva (oba dvojici je ovo prvi posao, a uz to samo jedan od njih ima neko relativno iskusto – kao, pazi sada, „production intern“ na snimanju American Psycho II :), scenarij je dosta blesavo napisan (pre velike su oscilacije između nekih događaja)… Uz to, vidi se taj početnički elan, koji rezultira sa time da frendovima vršnjacima daješ neke uloge u filmu – recimo opasni loan shark je neka trebica od kojih 24 godine ubućena u mafijaša, beskućnik ispred kuće glave protagonistkinje, kojeg ona pri ubijanju oslovljava kao „old man“, je isto tako njen vršnjak :)) Dakako moram napomenuti još jednu od važnijih karakteristika u ovakvim „početničkim wannabe horror“ filmovima – referenciranje nekog drugog horror filma unutar razgovora. Dakako u totoalno glupom kontekstu, ali jebga, kad se nešto mora, mora se: tip se našmrće, i nešto ga glava zaboli na tren, a frend mu kaže – „hey man, don’t go Night on the Living Dead on me“ :)

Vidim da još nisam ni spomenuo o čemu se radi u filmu. Neka treba dobiva posao od misteriozne osobe (!?) da napravi seriju fotografija za izložbu. Cilj je slika da budu što realnije i šokantnije – insipracija bi joj trebala biti neka žena koja je finalnu fotografiju napravila slikajući samo sebe dok si je rezala nožem grlo. I sada, zbog scenarističke slobode, naša protagonistkinja „out of the sudden“ postaje ubojica sa ciljem fotografiranjem netom „stvorenih“ leševa. Kraj filma ima twist, koji je, da je iza filma stajala bolja produkcijska i glumačka ekipa, mogao biti baš dobar ending.