Scar (2005)

Uvodna scena ovog filma mi je već unaprijed pokazala koja će biti odlika ovoga djela – rupe u scenariju. Dva tipa se šeću po šumi i skuže neku kolibu ispred kojeg je neka slatka plavušica. Jedan od njih krene prema njoj i nakon 3 sekunde razgovora ulaze u kuću. Unutra se bacaju na krevet, malo se žvaljakaju. Ubrzo ga ta cura počne odguravati od sebe, jer joj je mama tu negdje ispred kuće pa nesmiju. Dečko, ugruvan sa hormonima, ne želi prestati i ona počne urlati. Tada njena mama čuje urlanje, potrči prema kolibi, uzima sjekiru, ulazi u kolibu i dakako zabija sjekiru u tipa. Pitate se što je tu čudno? Ništa, ali čudan je pogled iz druge perspektive. Njegov frend cijelo vrijeme gleda kolibu, čuje urlanje trebe, vidi mamu kako trči i uzima sjekiru, vidi mamu kako ulazi unutra sa sjekirom, čuje finalno urlanje. I sad nakon svega toga što je vidio, dali on paniči, trči, bježi? Ne, on čeka i gleda kolibu još par minuta i kaže sam sebi nešto tipa “u jebote frende, pa di si, počelo mi se kenjati pa idem u kolibu”. Ono WTF? Nakon svega toga što je direktno vidio i čuo, tip kreće prema kolibi jer mu se kenja?!

Film se vrti oko neoriginalne priče o “restless duhovima”. Znate, oni duhovi koji nemaju mira, jer su ubijeni ili nešto im je uzeto, pa nemogu “slajdati” na drugi svijet. Radnja filma se dešava godinu dana nakon ovog događaja, kad se ovaj frend (kenjavac) vraća u taj grad sa curom od mrtvog frenda s ciljem otkrivanja što se zbivalo. Film zadnjih 40-50 minuta doslovno ima po jednu rupu u svakoj sceni, kao da je originalni materijal bio 180 minuta i onda su bjesomučno rezali random scene i tako ostavljali brdo nelogičnosti u većini situacija. Osim tih pomalo smješnih rupa u scenariju, postoji toliko glupih zaključaka i ideja koje nemaju veze sa vezom. Doslovno se film treba pogledati da me se shvati, jer nebi u nikakvom obliku mogao dočarati ovako glup film. Uz sve to, film je, bar meni, poseban po jednom detalju, koji niti ni junior high school scenaristi nebi mogli pojmiti; dupliranje iste isituacija – “Tip ide u neki dućan, dok vadi lovu za plaćanje računa, ispada mu na pult slika svog frenda. Tada redneck na pultu vidi sliku i prepozna tog tipa. Sada počinje neki razgovor oko te slike. Deset minuta kasnije, potpuno ista situacija: Tip opet ide u isti dućan, opet nešto plaća ili vadi iz džepa, i opet mu ispada slika. Ovaj put je druga slika, ali iza njega stoji neka treba koja prepozna na toj slici svoju sestru. I oko ove slike se počinje voditi neka priča”. Mislim meni je ovo totalni šrot, nisu znali kako napraviti interakciju između nekih likova, pa su ih ovako “originalno” spojili. Uz sve greške i gluposti kroz ciijeli film, još da napomenem da je cijeli zaplet filma i njegov twist totalno idiotan :) Tokom cijelog filma imaš toliko upitnika u glavi, a kraj, koji bi trebao odgovoriti tvojim upitnicima, samo stvara nove upitnike :)) Preporučam film za one koji stvarno nemaju ništa za raditi ili onima koji žele gledati kako NE napraviti film.

Terror Tract (2000)

Neki dan sam na HTVu naletio na neku idiotnu američku “komičnu” seriju. Mislim da se zove 7 pravila za dejtanje moje kćeri, a možda i ne. Tj. kad sad razmislim sigurno se ne zove tako, pobrkao sam je sa jednom drugom. Ukratko, glavni glumac, otac obitelji u seriji je John Ritter, koji je prije koje dvije godine umro u svojoj 55. godini. Iz žanra ga se sjećam po ulozi savršenog očuha-slash-robota u jednoj od epizoda Buffy i po ulozi u filmu koji sam jučer ubacio u svoj DVD player. Terror Tract je film tipa Tales from the Crypt, što znači da se sastoji od par “strašnih” pričica.

U ovom slučaju tu su tri priče + četvrta koja služi kao okvir za izvođenje spomenute tri priče. Ritter je prodavač nekretnina, koji jednom mladom bračnom paru pokazuje kuće u nekom idiličnom kvartu. Radi situacije, koja se otkriva na kraju, mora biti potpuno iskren sa ovim ljudima. Biti iskren u ovom slučaju znači iznašanje detalja o tome što se desilo bivšim stanarima datih kuća. Sad kužite i sami, tri kuće, tri priče. U prvoj, prevareni muž planira ubiti ženu i ljubavnika, ali igrom okolnosti on završi ubijen. Njegov leš bace na dno jezera, a ženina paranoja i noćne more rezultiraju sa nizom spooky situacija. Druga priča govori o savršenoj obitelji u kojoj kćerkica naleti na nekog malog slatkog (il gnjusnog kako želite;) majmuna koji joj postaje kućna životinja. Radi XY uzroka, idila postaje borba između čovjeka (oca; glumi ga savršeno tata iz Malcolm in the Middle) i majmuna. Treća priča govori o serijskom ubojici zvanom granny killer (ne ubija babe već koristi masku na staricu) i nekom mulcu koji “prima” vizije smrti od spomenutog ubojice. Zajednička odlika svih ovih priča je da su dosta dobro napravljene, prepune obrata i što je glavno zanimljive.

Evil’s City (2005)

Postoji neki tajni grad u kojem “žive” duhovi. On se nalazi između nekih selendra u zabiti amerike. Par ekipa novinara (svi oko 22-24 godine) saznaju za taj grad i pokušavaju ga naći. U jednom timu je “hunky “kamerman i jedna, ultra ambiciozna, a usput i relativno zgodna novinarka, dok su u drugom kamerman, trebica i neka ultra pompozna krava kojoj je cilj da otkrije ovu priču (za koju kažu da će dobiti Pulitzera – nekako je čest ovaj pojam u low budget horrorima) prije ove druge, ranije spomenute ambiciozne novinarke. U prvih par minuta filma se već par apsurda, ali nećemo još o tome. Btw film se zove “Evil’s City”, što nema veze sa pričom, jer se ghost town referencira kao Asheron ili Esheron al ajde…

Independetly oba tima novinara nalaze taj grad, koji je skriven pod nekom ultra umjetnom maglom. Ulaskom u grad dešava se “svašta” – jedna novinarka počinje luditi i pričati o užitku boli (Hellraiser anyone?), napadaju ih neki kvazi zombiji-slash-duhovi, u grad dolazi grupa vojnika (grad je kao na nekom government propertyu – da napomenem da su vojnici samo topvsko meso za ubijanje) etc. A sada na najveću zabavu vezanu za loše filmove – budalaštine i greške.

1) Na početku novinari izvještavaju iz neke kuće u kojima je neki manijak pobio 7-8 vojnika, Brdo je murje na mjestu nesreće, vade se leševi vec pol sata, novinari izvještavaju ali nekim čudom ubojica se skriva metar i pol udaljen od kuće.
2) Hunk+ambiciozna traže neke informacije kako doći do tog grada. Napadaju ih neki redneci, a spašava ih pojava nekog misterioznog tipa u crnom kojeg se svi boje. Tip bi trebao biti nešto iznimno, kao neki preacher, zamislite ono neka ono out of this world faca , a na čelu ima neki čuperak koji mu prikriva veliki prišt ili kvrgu od nekog udarca :))
3) Dva vojnika pričaju jedan sa drugom, jedan koristi ogromni vojni walkie talkie, dok mu sugovornik priča preko mobitela ;))
4) U sceni di novinari dolaze u taj napušteni ghost town, ulaze u neku kreću, i ironično baš kad pričaju da u gradu nema ama basš nikoga, u pozadini se čuje kako neko priča na setu :)))
5) Treba čuje u pozadini neku zavijanje, doslovno kao kad mačka zavija, a ona kaže “Ljudi, čujem smijeh neke djevojčice”??
6) U jednoj sceni žena skače kroz prozor, a efekt pucanja stakla sam po prvi put u životu vidio da je napravljen kompjuterski :) Mislim u sceni toj di puca staklo nije bilo ljudi, mogli su bez beda snimiti kako puca prozorsko staklo, ali ne… CGI efekt kao da je na Spectrumu napravljen
7) 1987 godine, Peter Jackson je u svom prvom dugometražnom filmu efekte pucanja iz mitraljeza radio tako da je palio sa cigaretom film na nekim dijelovima, pa se stvorio efekt pucanja. 20 godina kasnije, ovi “filmoljpci” rade istu stvar samo sa flomasterom ctaju blicanje pištolja :))

Cijeli film se opet bazira oko nekog suprising twiste, koji je toliko loše objašnjen da se čovjek može samo nasmijati neinventivnosti. Moj sud je preskočiti film u svakom pogledu :))